Beč je skinuo visoki porez sa klupskih događanja, ali i dalje ostaje utvrda seksizma

meliavienna-carrusel5-min.jpg

Glavni je grad Austrije slijedio Berlin i snizio nepravedno visoku poreznu stopu, ali i dalje ostaje problem spolne neravnopravnosti prilikom bookinga.

U našim se krajevima Beč karikirano prikazuje kao rasadnik malograđanštine, uštogljene klupske publike i hladne distanciranosti u međuljudskim odnosima. Nedavno nas je ipak ugodno obradovao slijedeći odluku Berlina u poništavanju suludo visoke porezne naknade koja se naplaćivala prilikom organizacije “plesnih” događanja, tj. partyja koji nisu “koncerti”. Naprimjer, jedan od najpoznatijih austrijskih pop izvođača Parov Stelar je početkom ove godine bio prisiljen iskeširati vlastima 10000€, pošto je na jednom od njegovih nastupa iz 2011. godine publika “previše plesala” da bi se događaj mogao nazvati koncertom. Ukoliko razumijete njemački, detalje o tome možete saznati OVDJE. Srećom, ova je suludba odredba upravo ukinuta, netom nakon što je Berghain uspio izboriti svoje pravo na sudu.

S jedne strane, djeluje kao da je Beč napokon dokučio da ne može više ignorirati kulturu mladih i promjene koje donosi vrijeme, ali se čini da je s druge strane ostao čvrsto zatvoren na polju spolne ravnopravnosti. Prije par dana, Hannah Christ je za PW Magazine provela istraživanje vezano za statistiku nastupa ženskih izvođača u Beču i rezultati su prilično jasni: bečki promotori su bukirali samo 9,3% žena, od čega su 1,6% bile headlineri (gostovanja), a 7,7% lokalne izvođačice. 

Diversity -Matters 06

Hannah tvrdi kako generalna isprika glasi da nema dovoljno ženskih izvođačica i da je to promotorima glavni “razlog” što ne bukiraju više žena, ali da to zapravo nije isprika – svaki je kolektiv bukirao dvadesetak gostovanja u zadnje dvije godine, a pronaći deset žena za headlinere ne bi trebao biti problem. Kao primjer navodi kolektiv “Bliss”, kod kojih se u izboru izvođača može pronaći relativna jednakost (49% headlinera su muškarci, a 51% žene), a liderica tog kolektiva Marlene Engel tvrdi kako bi “na suvremenoj elektroničkoj sceni bilo gotovo nemoguće ne bukirati izvođače koji se definiraju kao žene“.

Prema ideji koju zastupa Hannah, svaki bi kolektiv u dvije godine trebao pronaći barem deset žena koje bi mogao bukirati, a u tome bi im mogao pomoći indeks-portal Femdex. Još jedan problem koji ju uznemirava je – seksualno uznemiravanje. Kako kaže, kad bi prilikom izlaska u klubove iskusila neugodan način zavođenja, prilikom odbijanja bi se susrela sa spolnim posramljivanjem ili još intenzivnijom napasnošću. Za rješavanje tog problema, potiče žene da prijave svaki oblik zlostavljanja redarima, a promotore poziva da poduče svoje zaštitarske službe da reagiraju na svaki oblik uznemiravanja.

Ključni problem cijele priče Hannah vidi u dominantno muškoj kulturi koja ženama oduzima hrabrost da se uopće počnu baviti DJ-anjem. Kao primjer uzima poznatu izvođačicu Black Madonna, koja je za Resident Advisor izjavila da joj uopće nije palo na pamet početi DJ-ati dok nije bila dovoljno stara da smije početi kupovati alkoholna pića, premda je klupski zvuk pratila od svoje 14-te godine. Rješenje problema vidi u pet točaka: 1. podizanje razine vidljivosti izvođačica, 2. poduzimanje akcije kroz radionice i stvaranje pozitivne diskriminacije u kvotama izvođača (berlinski About Blank ima politiku dana svakom line-upu mora biti bar jedna izvođačica), 3. povezivanje i solidarnost, 4. širenje informacija i osvještavanje i 5. brisanje patrijarhalnih ograničenja.

Više detalja o istraživanju koje je provela Hannah Christ možete pronaći u članku OVDJE. Premda se njezine ideje mogu doimati ispravnima, u provođenju mjera treba biti oprezan – zastupanje priglupih patrijarhalnih dogmi, nasilja i bilo kojeg oblika diskriminacije je neizmjerno štetno, ali uvođenje kvota bez obzira na kvalitetu same glazbe djeluje pomalo orvelovski i anti-utopijski. Što se pozitivne diskriminacije tiče, pa na kraju i akcije samih redara prilikom spolnog uznemiravanja – ovim se prijedlozima treba ozbiljno pristupiti, jer bi bilo suludo zamisliti da je neka osoba cijepljena od zloupotrebljavanja prava i prednosti samo zato što je žena, a ne naprimjer – muškarac. Najviše moramo raditi na samima sebi, neovisno o spolu, a zabavi u klubovima pružiti svu moguću slobodu, bez tolerancije naspram nasilnog ponašanja na tjelesnom ili verbalnom nivou.