Na početku ovog reporta moramo riješiti jednu stvar. Hideout je kao pizza ili ćevapi (ili umetni omiljenu hranu da ne bi ispalo da ti nešto namećem); i kad imaš 100 zamjerki, opet ne možeš reć’ da je bilo nejestivo. Tako je i sa spomenutim festivalom – koliko god mana mu našla, za njega i onaj drugi festival koji se ne spominje u istoj rečenici (ako napišem Outlook u zagradi, to se ne računa, jel’ da?) imam neki soft spot i vraćat ću im se dok mi god moj nejaki organizam i financijska situacija to budu dopuštali.
PIŠE: Aleksandra Golub
Da će ove godine Hideout biti nešto drugačiji od prijašnjih dalo se naslutiti odmah po dolasku u Novalju; hodajući centrom nije se mogla vidjeti „normalna“ muška osoba. Od 10 tipova u prolazu, 9 ih je izgledalo kao da su došli na casting za Geordie Shore – nauljeni, nabildani, neke štucna looking čarape, air maxice i svi redom očito u teretani zanemaruju leg day jer poprilično podsjećaju na GMO mrkve čije će tanke nožice svaki čas posrnuti pod težinom napuhanog torza. Naravno, bilo ih je i prijašnjih godina ali sada ih je na otok pristiglo toliko da mi je sporadični frajer sa škembicom izgledao kao cvjetna livada nakon dva sata zurenja u prometnu nesreću. Cure također – umjetne trepavice, fake tan, polugole pozadine i češke šlape koje su očito hit sezone u Engleskoj. Činili su se kao da ih pretjerano ne zanima line-up dok god je koktel od litre u lijevoj ruci, a desna je oslobođena za bjesomučno fist-pumpanje.
Još jedna stvar išla je u prilog cijelom tom „jeftinom“ ugođaju, iako organizacija festivala sa dotičnim ruglom nema veze – Zrće je ove godine postalo pravi mali plac. Štandovi na kojima se prodaju „I’m in ZrČe bitch“ (jer je u 2014. teško izguglati ime plaže) šilterice, megafoni, japanke, a tu je još i štand sa bongovima te neizostavni kebab za 50 kn. Super novost je i ta da se od ove godine kada u krvi imaš dva promila možeš odlučiti i na potez zbog kojeg ćeš žaliti cijelog života. U čak dva otvorena tattoo salona (jedan je više baraka nego salon) možeš na tijelo istetovirati more briljantnih ideja koje ti obično padaju na pamet na rubu alkoholne kome, kao npr. YOLO.
No, prebacimo se na glazbu, vrijeme je da napišem nešto pozitivno. Kalypso je ponovo bio utočište svima koji su došli nešto poslušati i ne naguravati se među ekipom koja siše plin za šlag iz limenke upucan u balon (ne karikiram). Ultimativno Kalypso jutro za pamćenje priuštio nam je Scuba koji je svoj set od 4 – 6 opet odradio tako da smo svi doživjeli kolektivni tehnoidni delirij i izdvojit ću ga kao highlight cijelog festivala zbog feelinga koji se samo može opisati sa – morao si biti tamo. Mano Le Tough, Ame, Midland, George Fitzgerald…u Kalypsu smo se stvarno naslušali dobre muzike.
Sljedeći po redu klub pobjednik svakako je Aquarius sa nešto komercijalnijim actovima kao što su Gorgon City, Bondax, Duke Dumont u A1 te Boddika, B-Traits, Funkineven, Redlight u A2 koji su nam svi redom omogućili pristojnu đuskalicu ali to što nam je prvog dana u zoru napravio EZ, noge nisu zaboravile ostala tri dana. Pravi sretni, plesni muskulfiber; taj čovjek ne uzima zarobljenike, pokosio nas je propisno kako smo od DJ-a njegovog kalibra i očekivali.
Papaya u kojoj su se redala najveća imena festivala kao što su Disclosure, Heidi, Jamie Jones, Loco Dice i drugi bila je jedna nesnosna masovka koju sam izbjegavala koliko god sam mogla. Podij je cijelo vrijeme bio toliko krcat da je probijanje kroz gužvu bilo visoko na top listi stvari koje mi se nikako ne daju odmah iza, recimo, popit’ Domestos ili posjetit’ koncert Colonije. Na Disclosureu sam iskoristila blagodati press narukvice i popela se u VIP, a kad tamo…gdje je nestala muzika? Draga Papaya, sound vam je sramota, tako sam nažalost od drage braće Lawrence čula ravno to da nisam čula ništa pa sam se okrenula dogodovštinama para do sebe koji je raspravljao o svojoj vezi u krizi. Na kraju su razriješili nesuglasice, bilo je užasno romantično, šteta što sam DOŠLA SLUŠAT NEČIJI SET ali nema veze, moj guilty pleasure su reality showovi, ovo je bilo dovoljno blizu.
Jedan od noviteta festivala je i 5. stage smješten u dosadašnjem pristaništu na putu od Aquariusa do Kalypsa – Euphoriji. Kažem pristanište jer smo u tu socijalističku birtiju prijašnjih godina znali doći na Jeger za 10 kn u prolazu. Sada je Euphoria stage na otvorenom na kojem smo, kao i u Papayi, imali „Ok, a kad ćete prestat’ puštat’ muziku na kaziću?“ situaciju. Nema se tu puno za reći osim šteta da je jedan Justin Martin puštao na tako lošem razglasu dok mu je ispred nosa svjetlio „Super pića na akciji“ znak. Sva sreća da ne zna hrvatski.
Kad podvučem crtu, ono što je bilo dobro, bilo je toliko dobro da je pomelo loše stvari, za one manje dobre postoji nada da će ih organizatori ispeglati na Hideoutu 2015.; najbolja od svega definitvno je činjenica da se čak i u toj nabildanoj masi našla šačica super ljudi koji će mi još dugo ostati u sjećanju. Ne bi se bunila da je trajalo još koji dan.
[PHOTO CREDIT: Hideout FB, Aleksandra Golub]
