Prije svega važno je napomenuti kako Lighthouse nije britanski, već austrijski festival. Zašto je to bitno? Moglo bi se reći da smo kao domaća festivalska publika već pomalo indoktrinirani u britanski koncept festivala s obzirom na to koliki je omjer festivala održanih posljednjih godina na Jadranu u njihovu korist.
PIŠE: Neven Prišuta
I dalje, zašto je to bitno? Zato što festival prije svega čine ljudi u interakciji sa sadržajem koji im je ponuđen, a nacionalni karakter skupine od 2000 ljudi definitivno će se odraziti na atmosferu. Štoviše, odražava se i kroz glazbu. Ako bih ovaj festival morao opisati jednom riječju, ona bi glasila: opušteno. Kada bih to morao učiniti dvjema, glasile bi: jako opušteno. Naravno, opušteno u najpozitivnijoj mogućoj konotaciji. Dok smo s jedne strane izloženi festivalima ‘umarajućeg’ tipa, nabrijane atmosfere, s hrpom glasnih pretežito mladih Britanaca koji kao da su došli na maturalac i pušteni su s lanca, Lighthouse predstavlja upravo suprotno, što ga čini odličnim.
Prije svega ugodno je vidjeti da slogan ‘electronic music on vacation’ nije samo puki catchphrase koji zvuči seksi za glazbeni festival, već zaista odražava njegovu konceptualizaciju, kako glazbenu, tako i estetsku. Koja je onda uloga austrijskog nacionalnog karaktera? Ključna. Kao skupina savršeno se uklapaju u koncept ovoga tipa, uostalom jer je njima i namijenjena. Divljanje, demonstracije razvaljenosti i galama su pojave koje će vas uglavnom zaobići na ovom festivalu, a djed i baka u jutarnjoj šetnji plažom sa pogledom na beach floor imati će manje potencijala za čuđenje, nego što bi to bio slučaj na većini drugih festivala. To naravno ne znači da će vas poštedjeti svojih izbezumljenih pogleda, ali to je drugi par rukava.
Profil publike na festivalu ovisi o kanalima kojima se festival oglašavao. Za Lighthouse se može reći da je otprilike između Echoa i Unknowna, ali na austrijski način. Uz određen udio mlađe publike kojemu je možda ipak bliži koncept nešto razuzdanijih festivala (recimo da su ovdje da bi isfinancirali dio priče) te koje je festival doslovce omamio svojim vajbom, postojan je određeni underground i kužerski moment među publikom koji zapravo omogućava ono po što su svi došli – opuštanje i hedonizam uz odličnu glazbu na sunčanoj plaži.
Eto, napokon sam se dotaknuo glazbe. Za glazbu se može reći da u jednu ruku prati, a u drugu ruku nameće već navedeni koncept opuštenoga. Ovdje bih istaknuo austrijsku tendenciju ka minimalu, koja je postojana neovisno o glazbenom žanru koji svira, te sam i dalje uvjeren da je snažno povezana sa njihovim nacionalnim karakterom. Neovisno o tome radi li se o live actu Kollektiv Turmstrassea, koji je po strukturi najbliži houseu, ali je istodobno i eksperimentalan i minimalan ili o jutarnjim DJ setovima Marka Henninga i Markusa Lindera, minimalan i opušten moment je nezaobilazan.
Kad sam već spomenuo Markusov set, moram reći i nešto više. Odvrtio je vinyl set, koji se žanrovski najpreciznije može nazvati minimalnim deep houseom, ali on je to učinio razvlačeči jedinstvenu bas liniju kroz čitav set i pritom ne dosadivši. ‘Kako dođe do traka? Jel to jedan label? Srodni artisti?’, pitao sam između ostalog gospodina Henninga dok je Markus svirao. ‘Tako da čovjek provede preko pola tjedna kopajući ploče, od kojih su većina isključivo vinilna i ograničena izdanja’, dobio sam odgovor.
Navedena tendencija odražavala se gotovo kroz sve live actove i DJ setove, naravno prateći suvremena glazbena kretanja u houseu i technu. Pa su tako i Iron Curtis, Wareika, HVOB svi pružili sebi svojstvenu inačicu zvuka koji polučuje isti feel, i u duhu je festivala. Joyce Muniz je odsvirala dobar set, ali mislim da nastup uz MC-a nikome nije sjeo, to čini mi se da prolazi samo kod Britanaca i drugi to ne bi trebali niti pokušavati, moje je skromno i nadasve subjektivno mišljenje. Naravno, da ne bi usfalilo eklektike u nekim trenutcima su se na manjim floorovima mogli čuti zvukovi od reagge dancehalla, preko roots duba do sambe. Nadalje, govoreći o glazbi pohvaliti ću se svojim velikim propustom, činjenicom da nisam stigao na popodne prvoga dana kada je glavnu riječ vodila trojka Studio Barnhusa (Boman, Nordkvist i Kovacz), za kojima je slijedio nastup velikana Juana Atkinsa te Huxleya, kojega sam jedinoga čuo i to posljednjih pola sata.
No eto, pozicioniranje headlinera od 16 sati do ponoći na daystageu ispod svetionika, govori o konceptu ovog festivala. Iako glazba ne prestaje dok festival traje, naglasak je na sunčanom popodnevu. Nakon ponoći program se seli u klupski prostor, gdje traje do 6 ujutro. Nakon 6 stvari se nastavljaju na manjim floorovima po plaži i tako cijeli dan. Da ne znam bolje, po broju ljudi na „afteru“ zaključio bih kako austrijanci i nisu neki „after“ tipovi, ali zapravo – ljudi su zaista došli na odmor.
Naravno, sve ovdje navedeno izrazito je subjektivne naravi (iako se zapravo moglo raditi i o puno eksplicitnijoj varijanti gonzo novinarstva, ipak je to festival) i odražava percepciju festivala jedne osobe. Naglašavam to čisto iz razloga zato što očekujem da će ga se tako i shvatiti. Festival nije objektivno iskustvo, festival od 2000 ljudi je 2000 različitih festivala. Ekstrahirati što je svima zajedničko i što zapravo čini festival, mukotrpan je, a možda i besmislen posao. Uostalom, tko na festival ide biti objektivan. Zaključak, Lighthouse je odličan mali festival za otvaranje sezone.
[PHOTO CREDIT: Lighthouse festival]