Održan od 19.-22. lipnja, glavni program festivala odvijao se na nekoliko prekrasnih i zanimljivih lokacija čija atmosfera obara s nogu i danju i noću, a posebno u veselu zoru. Program je počinjao live svirkama na Venerandi, nastavljao uz DJ-e u Carpe Diem Beachu na ‘Paklenom otoku’, dok su afteri bili smješteni u klub Pink Champagne. Hula Hula Beach Bar bio je rezerviran za popodnevne aktivnosti i nacvrckani zalazak sunca.
PIŠE: Daria Grudić
Iako pola programa zauzima elektronska glazba, cjelokupno iskustvo ostavlja me s dojmom da Modularov FOR festival nije organiziran za poklonike DJ-eva i plesa do zore uz dobar zvuk. Čini se idealan za inozemne ljubitelje indie pop/rock svirki i vokalnih izvedbi, bogate turiste koji se tih dana nađu na Hvaru pa idu gdje se nešto događa, cure koje bez obzira na glazbu i teren u štiklama klapaju za prethodnima, odmor+zaradu organizatora, a dobro su se proveli i oni kojima je špica, recimo, vidjeti Keiru Knightley na plaži.
Prva je večer započela s Kelelom, čiji mi je nastup najviše značio pa mi nije smetalo što dosta kasni. Čekali smo, pijuckali malo pivo za standardnih festivalskih 30kn i u međuvremenu saznali da Bok Bok nije došao na festival. To je značilo ozbiljan problem – gubitak vjerojatno najzanimljivijeg DJ-a s line-upa, jednog od trojice DJ-eva koji nastupaju taj dan, kao i gubitak Keleline pratnje. Kelela se napokon pojavila na veliko oduševljenje prilično malog broja ljudi, odradila sama sjajnih 15-tak minuta nastupa uz glazbenu pozadinu s MP3-ja, zahvalila se, otišla i nije se vratila.
Mislim da su Factory Floor odradili jako dobar nastup dok sam ostala stajati u polušoku na Venerandi, a skupilo se i dosta više ljudi. Počeli su Klaxonsi, atmosfera se otkačila, a ja ne volim indie pa sam otišla prošetati. Čula sam i vidjela kasnije na fotkama da su ljudi skakali u ono nalik bazenu ispred pozornice, skidali se i da je bilo zabavno. Kladim se da Klaxonsima nije bilo skroz drago što im se moči oprema.
Došlo je vrijeme za desetominutnu vožnju brodićem do Carpe Diem Beacha u Stipanskoj na Paklenim otocima. Mjesto je prekrasno, a tu su bili i Project MOE, koji uvijek dodaju nekoliko bodova događaju. Te su večeri puštali Ghost Culture, Erol Alkan i jedan od Klaxonsa umjesto Bok Boka. Kad god bi mi glazba postala dobra, ljudi bi se počeli polagano razilaziti i na flooru je bilo sve više prostora za ples. To ne bi potrajalo – mjuza bi se uljetila, malo disca, malo vocal housea i na flooru je ponovno gužva u ekstazi. Svake 2 minute bi mi netko stao na nogu, a svakih 5 pokušao samnom razgovarati (najčešće pljuckajući, a katkada i u kombinaciji sa stajanjem na nogu). Iako lovci na samoispunjenje snošajem nisu neuobičajena pojava na većini događaja, ovdje se posebno isticala njihova potreba, samopouzdanje i upornost.
U potrazi za boljom zanimacijom od pokušaja plesa, promuvala sam se po terenu oko floora i sjela iza malo odmoriti. Gledala sam jednog od Klaxonsa kako jako raspoloženo loše miksa i ekipu koja se prilično dobro zabavljala. Bilo mi je baš drago zbog njih, a uživala sam i u činjenici da sam na ovom prekrasnom mjestu i da je sezona festivala otvorena. Tu se pojavio orošeni Dom Perignon, pa sam obavila i nazdravljanje u pravohvarskom điru, što je dodatno osvježilo situaciju.
Drugoga je dana bilo vrlo zabavno na Huli, puštao je Erol Alkan i svi su uživali u pićencima sa slamkama i poslijepodnevnom suncu. Propustila sam Venerandu i izišla tek na otočić. Svirao je neki lagani disko na početku i na kraju, a između je Mark Ronson imao nekoliko dobrih hip-hop/r’n’b momenata. Na afteru u Pink Champagneu puštali su Arsen i Cookie, poznat i kao Buzdovan, pa smo tu još malo otplesali da se prije spavanja očistimo od ljetnog disca.
Trećega je dana na otočiću Jerolimu Erlend Oye izveo simpatični performans svirajući oko ljudi na plaži. Skočio je u more i pozvao sve prisutne za sobom na plivanje. Navečer na Venerandi uživala sam u nastupu Neneh Cherry i Rocketnumberninea, a zatim smo se uputili na brodić prema Carpe Diemu. Fort Romeau, Baio i Psychemagik puštali su većinom dobru glazbu, ponekad i odličnu, što je rezultiralo vrlo zabavnom večeri kada se izuzmu i dalje uporni gazitelji nogu.
Highlight večeri i meni osobno jedan od highlighta festivala pripremila je Mateja Jocić na afteru u Pinku. Nisam ju još imala prilike čuti i ugodno me šokirala svojim drskim ‘izričajem’ koji je nakon dosta neuvjerljivih i polovičnih izvedbi bio pravo osvježenje. Atmosfera se užarila i kada je došao kraj, publika je ovacijama uvjerila nadležne da još malo produže ples iako im nije bilo do techna.
Posljednje su večeri DARKSIDE vrlo ozbiljno i profesionalno izveli svoju pedantno pripremljenu, iskrenu glazbenu priču, a osjetilo se i da su dovoljno pažnje posvetili tonskoj probi. Oduševili su me. Iako sam se premišljala oko odlaska na Stipansku jer sam bila puno manje entuzijastična nego prethodnih večeri, ipak smo svi otišli uz standardno poluklimavi dogovor da nećemo dugo. Bila je to posljednja večer, a Maurice Foulton i Daniel Wang zvučali su obećavajuće.
Glazba je bila dobra ali nemoguće tiha, pa su se razni naglasci stopili u jednu intenzivnu masu zvuka koja me podsjetila na onu u Krivom putu za ljetnih večeri, samo puno glasniju. Navodno su se ‘mještani žalili na glazbu pa su zato malo stišali’, što smatram uvredom, najviše za one koji su platili kartu. Otišla sam i nisam išla na after.
Sve u svemu, dobro sam se zabavila i nauživala, ali ne baš zahvaljujući festivalu. Nisam imala prevelika očekivanja – sve što mi je trebalo je pokoji dobar set u savršenoj hvarskoj atmosferi, a dobila sam jedva pokoji djelić i izgažene noge. Hvar je prekrasan i osvježavajuć i na njemu je teško ne uživati no, zbog kombinacije Kelelinog prekratkog nastupa, Bok Bokovog nenajavljenog i neobjašnjenog izostanka, neozbiljno odrađenog posla oko partyja na Stipanskoj te prilično naporne ciljne skupine posjetitelja, za mene ovaj festival ne može dobiti veću ocjenu od 3, usprskos prekrasnom okruženju i potencijalu za 10.
[FOTO: Facebook, FOR festival]
