FEST REPORT: Dimensions 2014

Treći Dimensions festival definitivno je potvrdio poziciju festivala kao najozbiljnijeg festivala underground elektronske glazbe s naglaskom primarno na kvalitetu glazbene ponude te kulturu i tehnologiju isprepletenu s globalnom scenom.

PIŠE: Neven Prišuta

Za razliku od prethodnih sezona ove je godine prethodio nešto komercijalnijem te gotovo dvostruko većem dub/dubstep/bass/reaggae/dnb orijentiranom Outlook festivalu koji je pak već petu godinu za redom, kao i Dimensions treću, smješten na fantastičnoj lokaciji u napuštenoj tvrđavi Punta Christo u Štinjanu kod Pule.

Osobnog sam stava, iz perspektive posjetitelja, da je redoslijed festivala trebao ostati nepromijenjen. Prvenstveno zbog nepobitnog momenta relaksacije koji je Dimensions festival, sa svojih 7 tisuća posjetitelja, predstavljao nakon Outlook festivala, koji broji otprilike 13 tisuća posjetitelja već par godina za redom, a i ponešto zbog profila publike. No, izvedba i koncept Dimensionsa su definitivno i ove godine zabilježili korak prema naprijed tako da se to gotovo niti ne može uzeti kao zamjerka.

Fort -Puta -Cristo -Dimensions -Festival -2014-Dan -Medhurst -0332

Prvi zamjetan korak unaprijed bila je organizacija floorova s obzirom na broj ljudi i njihovu dostupnost unatoč atraktivnim imenima. Naime, ponajveći problem na prošlogodišnjem festivalu predstavljali su redovi za ulazak na floorove koji su na trenutke podrazumijevali i do sat vremena čekanja. Ove godine su postavljena dva floora (Arija Stage i The Garden) odmah izvan zidina tvrđave koji su, za razliku od The Void stagea (prošlogodišnjeg Outside the Fort), bili otvorenog tipa, a ugostili su u najmanju ruku zanimljive izvođače i kvalitetne sound systeme. Dok je Arija Stage bio smješten uz sam put, posebno je simpatičan bio intimni ugođaj The Garden stagea koji je, bio ipak malo izoliran, smješten u šumarku, na blagoj nizbrdici (što se na pozitivan način očitovalo i na zvuku), a opet gotovo uz srce festivala kod tvrđave. Za razliku od njega Clearing, otvoreni main stage, bio je nešto udaljeniji od same tvrđave. Takva konceptualizacija učinila je floorove poput Fort Arena 1, Void, Mungo’s Arena te Moat puno dostupnijima u terminima čekanja zbog raspršenja ljudi. Posebnu priču, definitivno vrijednu isticanja i ove godine, priča upravo The Moat. 80 metara dugačak i svega 6 metara širok stage između 12 metara visokih zidova predstavlja samu krunu braka tehnologije, audio inženjeringa i prostora. Noise Control Audio iFly sound system postavljen je uzduž samog stagea što znači da svaki red zvučnika mora zapravo kasniti točno onoliko koliko je potrebno zvuku iz prethodnih redova da doputuje do njega. Tako postavljen sustav definitivno pruža posebno iskustvo od ugođaja do zvuka i definitivno predstavlja izazov za svakog izvođača da njime učini nešto posebno.

Uz tradicionalno kvalitetno izvedene floorove te sound systeme koji ih krase, ova godina donijela je i sjajan novitet na festivalu – „Knowledge Arenu“. „Knowledge Arena“ je projekt sadržan prvenstveno od produkcijskih radionica elektronske glazbe gdje je svatko dobrodošao poigrati se s produkcijskom opremom te poslušati izlaganje nekog izvođača kao što su primjerice Funkineven, Roman Flugel i mnogi drugi.

IMG_5345

Na stranu popratni sadržaj i organizacijske sheme, najjaču stranu Dimensions festivala ipak čine krasni izvođači, na kojima je da organizacijski kostur obogate sadržajem za kojim vapi svaki posjetitelj – kvalitetnom glazbom. S obzirom na broj izvođača i floorova za iskusiti festival potrebno je ipak više od jednog posjetitelja, a za opisati ga više od jednog novinara. Stoga ću u narednim paragrafima opisati isključivo svoj subjektivni doživljaj glazbenog sadržaja koji sam imao priliku konzumirati, a čitatelja molim da isti shvati upravo tako, a ne kao objektivnu istinu. Objektivna istina je jedino i isključivo inspiracija za iskustvo te u toj dimenziji i ostaje. Na kraju krajeva, tko ide na festival po objektivnu istinu? Ako netko i ide, neka za zapita čini li pravu stvar, posebice odlaskom na festival poput Dimensionsa.

Otvaranje i nulti dan festivala obilježili su nastupi live nastupi Cariboua te Darkside-a u Pulskoj areni. Dok se za Caribouov nastup ne može reći da je bio tehnički savršeno izveden definitivno se može reći da predstavlja umjetnički sjajno oplemenjene varijacije na originale odsviranih traka. S druge strane Darkside, kolaboracija Nicolasa Jaara i Harringtona u njihovom pred posljednjem nastupu do daljnjega bilo je i više nego nezaboravno iskustvo. Putovanje kroz estetiku koju je sam dvojac skrojio, na nezaboravan način oplemenjenu improvizacijama što jednog, što drugog umjetnika na trenutke uz zaista minimalne manipulacije i intervencije, ali uz savršen tajming i osjećaj podsjetivši vjerojatno svakoga tko je o tome razmislio kako je racionalni aspekt glazbe zapravo sekundaran. Glazba je osjećaj, Darkside su osjećali, čitava arena također.

Darkside -Dimensions -Festival -2014-Dan -Medhurst -1172

Prvu večer obilježili su nastupi Tikman+Scion dvojca koji je u Mungo’s Areni vrtio definitivno nesvakidašnji zvuk techno duba. Istinski specifičan set koji sam namjerno okarakterizirao techno dub, a ne dub techno zbog toga što je bio u puno većoj mjeri dub, na momente čak ne toliko niti elektronski, umiješan u 4×4 techno ritam, nego što to glazba koja se naziva dub techno jest. Njihov set prethodio je nastupu Male, koji nas je podsjetio zašto dubstep u svoje vrijeme zapravo eksplodirao kao žanr. Odsviravši set čistog, izvornog underground dubstepa iz same radionice londonskog Mass-a, natjeravši čitav floor na energičan ples bolje nego što je to činila ijedna ispromovirana dubstep zvijezda na Outlooku 2011-te, pri tom se očito ne obazrivši na trenutno poniruću poziciju dubstepa kao žanra u terminima trendova. Apsolutni pobjednik prve večeri ipak je bez daljnjega Fred P koji je u Moatu vrtio primarno deep house set prožet dugim i repetitivnim ritmičkim konstrukcijama u kombinaciji sa šarenim instrumentalima i melodijama, što je predstavljalo savršen spoj njegovog tipičnog zvuka sa fizikom prostora s jedne strane, kao i estetike prostora s druge strane. Večer koju je okončao nastup Marcela Dettmana u Voidu, čiji usisavajući techno zvuk, karakteristično Bergheinovskog Ostgut Ton karaktera, jednostavno je neodoljivo pozivao slušatelja da ne čini ništa nego da se prepusti i biva uvučen u prazninu kojoj se čitavo vrijeme približava, ali suprotno nazivu stagea nikada ne dostiže. Barem ne do 6 ujutro kada se glazba ugasila.

Druga večer je započela je na Clearingu genijalnim live nastupom Jona Hopkinsa čiji je specifičan resko svemirski zvuk emocionalno pripremio svakoga tko ga je slušao na prekrasan nastavak večeri induciravši maksimalnu količinu prekrasnih osjeta slušnim podražajima u relativno kratkom nastupu od sat vremena. Nastavak večeri dao je malo povoda da se uopće izađe sa Void-a i u jednom trenutku, unatoč gomili vrhunskih izvođača sa svih strana. Naime, večer je započela trosatnim setom Move D-a, koji je bio iznenađujuće ritmički ozbiljan i pravocrtan, a istovremeno topao i funky potvrdivši svoju raznolikost i podsjetivši svakoga tko je upućen u njegovu glazbu koliko svestran može biti jedan profesionalan vrhunski DJ. Večer je nastavio, a i dovršio trosatni set Thea Parrisha koji je još više u ekstrem gurnuo kombinaciju toplog jazz/soul feela sa ritmički ozbiljnim i tvrdim zvukom oplemenivši ju svojim osebujnim, na trenutke arogantnim i usmjereno agresivnim stilom miksanja, bez kojega bi se ta ista selekcija činila nepopravljivo monotonom. Približavanjem jutra sve više napuštavši tvrđi dio priče raspekmezio je publiku u delirij dobrih emocija kako samo stari poznavatelj funky/disco glazbe može i zna.

THEO-PARRISH-Dimensions -Festival -2014-Dan -Medhurst -9567

Trećeg dana napustio sam dobru praksu slušanja DJ setova od početka do kraja. Podijeljen između namjere da poslušam Calibrea i ostatak Exit Records priče koju su činili Sceptical, DBridge i Stray u Mungo’s Areni i Moodymanna i Daphnia na main stageu šetao sam se nekoliko puta između floorova. Mungo’s Arena zapravo je predstavljao svojevrsnu tampon zonu glazbenih stilova između trenutnog Dimensions festivala i nadolazećeg Outlook festivala na kojemu su tu večer spomenuti izvođači pričali drum n’ bass priču masovnog, minimalnog, melodičnijeg, futurističkog zvuka. Iako mogu reći da sam čuo gotovo sve nastupe, razlika u stilovima dovela je do dužih perioda adaptacije na estetiku zvuka koja se uvelike razlikovala na te dvije lokacije i koja je u neku ruku umanjila hedonistički aspekt iskustva, što ne mogu reći da sam zažalio, ali sam definitivno primijetio. Moodymannov nastup na prepunom Clearingu bila je njegova najmasovnija izvedba na Dimensionsu, na kojemu je nastupao svake godine održavanja festivala. On je takav ishod objeručke prihvatio pokazavši zavidan crowd control u inače njegovoj najvokalnijoj izvedbi koju sam imao prilike čuti šamarajući te uvlačeći i izvlačeći publiku iz ponora tvrdog techna u vokalne funky disco epizode. Daphni, čiji nastup je uslijedio, isporučio je svijetle i tople note karakteristične za njegov projekt Caribou spojivši ih sa ritmikom i dinamikom produkcije koju je izbacio kao Dapnhi, pridodavši tomu selekciju traka koja savršeno upada u navedeni zvuk ispričavši cjelovitu priču kroz set u maniri pravog umjetnika kakav i jest.

MOODYMANN-_Dimensions _Marc -Sethi

Četvrti dan festivala obilježila je ekstremna elementarna nepogoda, šok i nevjerica kada je grom udario u agregat te ugasio main stage i još nekoliko floorova, a poplava ugasila Fort Arena 1. U tako osakaćenoj večeri dobar dio posjetitelja ipak se uspio zabaviti na stagevima koji su radili – Void, Mungo’s Arena i Moat. Nažalost, ometen kaosom koji se događao, nisam bio među njima pa tako nisam u prilici niti reći išta o glazbenim događajima koji su se te večeri zbivali.

Sve u svemu, zaključujem kako je Dimensions festival još jednom potvrdio svoju orijentaciju ka suvremenoj underground glazbu na ispravan način uz solidnu organizacijsku izvedbu te da uz sve više popratnih, uz kvalitetne glazbene sadržaje predstavlja sam vrh osebujne festivalske ponude na našoj obali.

Dims _live

[PHOTO CREDIT: Dan Medhurst, Marc Sethi (black/white Moodymann)]