Stop Making Sense festival sušta je suprotnost uvriježenoj percepciji glazbenog festivala. Festivalska groznica i ludilo, divlja i raskalašena zabava nisu pojave na koje će posjetitelj naići dolaskom na SMS. Štoviše, bez jasne ideje gdje i po što su došli, mnogi posjetitelji bi se mogli i razočarati. Doduše, to se odnosi isključivo na one posjetitelje koji nemaju uvid u smisao Stop Making Sense festivala. A to je hedonizam kroz relaksaciju i kvalitetnu glazbu.
PIŠE: Neven Prišuta
Jedna stvar po kojoj se festival bitno razlikuje od većine festivala elektronske glazbe na Jadranu jest tempo. Tempo SMS-a je polagan, ali siguran. Dok na nekim od većih festivala istovremeno radi 5 do 10 floorova, ovisno o festivalu, na SMS-u uz party brod koji isplovljava dvaput dnevno nikada nisu u funkciji više od 2 floora, a dio vremena samo jedan. To uključuje i klupske večeri u Barbarellasu, koje su sastavni dio festivala. To će reći da, za razliku od gotovo svih drugih festivala, posjetitelj zaista ima priliku konzumirati gotovo sve glazbene sadržaje koje je platio, plativši festivalsku ulaznicu. Naravno, u takvoj je situaciji od iznimne važnosti da glazbena ponuda, odnosno izvedba, bude vrhunska. Većinu vremena je zaista i bila.
Također, umjerenom tempu uvelike pridonosi i fluktuacija ljudi kojih je nešto manje od 1000 na festivalskom prostoru Gardena, samom po sebi ipak nešto većeg kapaciteta. Time dolazimo do onoga što SMS čini posebnim festivalom. Uzevši u obzir broj posjetitelja, festivalski prostor i atraktivna imena s line-upa, očito je da se SMS ne bi mogao održati kada bi bio jedini festival na toj lokaciji. Najsličniji festival SMS-u bio je Echo festival održan na Kanegri kod Umaga prošle godine. Festival koji je bio zaista prekrasno iskustvo, ovo godine se nije ponovio iz razloga financijske prirode. Naime, SMS je peti festival za redom (nakon Gardena, Electric Elephanta, Soundwavea i SunceBeata) koji se održava na Gardenu u Tisnom. Dakle, postoji već uhodana organizacijska mašinerija kalibrirana za ipak nešto veće projekte kojoj održati ovakav manji festival nije prezahtjevan zahvat s jedne strane, i jedino zato i isplativ s druge strane. Drugim riječima, SMS je proizašao iz spleta okolnosti na kojemu možemo jedino biti zahvalni uživajući u blagodatima Garden kampa u njegovom najopuštenijem izdanju sa glazbenom pričom koja je i više nego na razini.
Glazbena priča SMS-a vrti se oko toplijeg deep house zvuka sa čestim izletima u disco i funky epizode. Naravno tu su iznimke kao što su primjerice subotnji set Marcusa Worgulla koji je bio ipak nešto više digitalnijeg tech-house zvuka, te setovi Anje Schneider, kako na nedjeljnom boat partyu tako i na subotnjoj večeri na Woods stageu u Gardenu, koja nije napustila svoj karakterističan, klupski pristup selekciji traka. Od navedenog je uvelike i odstupio DJ set Mr. Tiesa, koji je, uzevši uvelike u obzir britansku tendenciju ka ipak nešto šarenijoj selekciji, bio apsolutno bez glave i repa, uz neutemeljeno pretenciozan stil miksanja.
Kao glazbeni vrhunac festivala istaknuo bih Hari & Domenicov b2b set sa Optimom prve večeri festivala u Barbarellasu. Trojac je kroz čitavu večer pronašao savršen omjer između topline zvuka čistih i prepoznatljivih instrumentala te plesne i dinamične deep house ritmike isprepletene s masnim bas linijama. Uz izraženu tendenciju izleta većine izvođača tokom festivala u disco zvuk, isti su mi ponekad zaista sjeli, a ponekad jednostavno nisu. U početku sam to pripisao osobnoj preferenciji tj. nešto manjim apetitom za takvim zvukom.
Sve dok nisam čuo set Nicka Hoppnera. Set kojemu je, moram napomenuti, prethodio odlično odrađen warm-up set Gerda Jansena vrlo nepretenciozne, ali kvalitetne selekcije pokazavši smisao warm-upa. Ono što je uslijedilo ujedno je bilo i zatvaranje festivala, Hoppnerov četverosatni set čija selekcija je sezala od čistog housea, preko modernijeg deep zvuka do tradicionalnijeg, retro Chicago zvuka, naravno, sa izletima u disco. Ali sa izletima u disco kroz takvu dinamiku, a opet smislenost da se svaki takav izlet činio kao da je upravo to ono što čitav plesni podij htio čuti u upravo tom trenutku. Nick Hoppner, čovjek koji je prošle godine na Echu odvrtio set možda najšarenijeg techna kojega sam ikad čuo, ove godine je pokazao kako vrhunski DJ navigira house i disco pločama. Možda jedini razlog zašto njega nisam u startu istaknuo, jest taj da sam od njega set na prikazanoj razini djelomično i očekivao, poučen prethodnim iskustvom. Iz cijele priče naprosto ne mogu izostaviti događaje iz beach bara Vortex, prvog susjeda Gardena, gdje su uz blagoslov samog festivala neki od najistaknutijih DJ-a te mlade nade hrvatske underground scene orkestrirali u najmanju ruku nezaboravnim after partijima, oplemenjujući festivalsko iskustvo kada bi se tulumi u Barbarellasu okončali.
Sve u svemu Stop Making Sense je festivali koji, suprotno svom nazivu, itekako ima smisla. Smisao je intima, relaksacija i kvalitetna glazbena ponuda te predstavlja svojevrsnu alternativu standardnoj festivalskoj ponudi na Jadranskoj obali.
[PHOTO CREDIT: anomalousvisuals.co.uk & http://etwasafeminist.tumblr.com/]
