Neil Young je zaista ljut i mobilizirao je tim vrhunskih stručnjaka u području ne bi li se ispravila neprevda prema glazbi, odnosno njenim konzumentima.
PIŠE: Neven Prišuta
Rezigniran niskom kvalitetom ustaljenih digitalnih formata, prvenstveno digitalnih audio (CD) te najučestalijih mp3 formata, odlučio je prije nekoliko godina pokrenuti Kickstarter kampanju za Pono music pokret, koji uključuje online music store te džepni plejer. Pono inače na havajskom znači pravedno. Kickstarter kampanja prikupila je preko 6 milijuna dolara, što ju čini jednom od uspješnijih u povijesti servisa. Prije nekoliko dana lansiran je Pono online music store, a Pono music plejer naći će se u dućanima 12. siječnja. Pono online music store sadržava glazbena djela iz svih žanrovskih smjerova, pri čemu su među njima svoje mjesto našle brojne trake i etikete elektronske glazbe, među kojima je jedna od prvih DJ Kozeova Pampa Records.
Mjerilo niske kvalitete digitalnih formata na koje se Pono music projekt smatra odgovorom, ponajviše se odnosi na digitalne formate dostupne na Appleovom iTunes servisu. Dok glazbena djela pohranjena malenim datotekama i komprimiranim formatima pružaju mogućnost posjedovanja velike količine glazbe, sudionici ove kampanje smatraju da je sraz u kvaliteti tako pohranjene glazbe jednostavno nedopustiv. Na tu lošu kvalitetu Pono music odgovara korištenjem visoko kvalitetnih digitalnih FLAC formata od 1411 kbps do 9216 kbps. Prednosti ovih formata i plejera koji je optimiziran za njihovu reprodukciju je, kako ističu Pono entuzijasti, upravo u fizičkom iskustvu slušanja glazbe koje je potpunije te je tako u mogućnosti izravnije djelovati na emocionalni odgovor slušača, što je primarni cilj glazbenog djela. Također, navodi se kako je tehnologija koju plejer koristi napredna do te mjere da kvaliteta korištenih slušalica nema pretjeranu ulogu u kreiranju glazbenog iskustva.
Ovu kampanju prepoznali su i podržali brojni glazbenici te utjecajni pojedinci iz glazbene industrije, kao što je moguće vidjeti u priloženom videu ispod teksta. No, nisu izostale niti izvjesne kritike ovoj kampanji. One se odnose na činjenicu da Pono music omogućava slušanje glazbe na onaj način na koji je producirana. Drugim riječima, iskustvo slušanja trebalo bi biti gotovo istovjetno slušanju glazbe na njenom ishodištu, odnosno u studiju. Ono što je pritom zanemareno jest činjenica to uvelike ovisi o vještini inženjera zvuka i samih umjetnika koji sudjeluju u stvaranju zapisa. Tzv. flat response koji podrazumijeva da se čuje sve što je i točno kako je zapisano ne omogućava samo dublje iskustvo slušanja glazbe, već omogućava slušatelju da čuje svaku grešku ili nesavršenost u zapisu, ako takva postoji. Pono music sam po sebi dakle ne nudi nužno bogatije iskustvo. Iako je u većini slučajeva vjerniji zapis ujedno i iskustveno bogatiji, ponekada će, kada je originalni studijski zapis nesavršen, formati niže kvalitete na zvučnicima sa vlastitim EQ presetom ipak zvučati moćnije ili uvjerljivije.
U kampanji se navodi kako će Pono music vratiti iskustvo slušanja glazbe na razinu zvuka karakterističnog za ploče. Ploče kao medij zaista imaju specifičan, uhu ugodniji zvuk čiju estetiku karakterizira izvjesna toplina koju digitalni zapisi nemaju. No, ta karakteristika zvuka na pločama proizlazi ne iz njihove superiornosti kao medija, već upravo iz njihovog ograničenja. Činjenicu da se raspon zvuka stisne, pri čemu se stječe dojam da su elementi nekako zbijeniji, a bas je do izvjesne mjere distorziran, ljudsko uho čuje kao topliji zvuk vinila. Ipak, svaki će audio inženjer prije odabrati digitalni audio format tj. CD, naravno što veće kvalitete (primjerice CD na koji stane svega par traka zbog veličine datoteka), ukoliko želi vjerniji zapis onoga što je snimljeno u studiju.
Ovo baca jedno drugo na ono što Pono music entuzijasti zapravo žele. Flat response, topli zvuk ploče kao njegovu suprotnost ili samo uvjerljiv marketing? Ono što je sigurno jest da zapis najbolje funkcionira na onom mediju za koji je izvorno namijenjen, pod pretpostavkom da je i uspješno odrađeno masteriranje te zasigurno najveći udio onoga koliko glazba „radi posao“, „dira u dušu“ ili djeluje na fizičkoj razini, ovisi upravo o tome, prije nego o tome svira li na Pono plejeru, gramofonu ili iPodu. No, svakako je i više nego pozitivno vidjeti inicijativu orijentiranu na podizanje kvalitete glazbenih zapisa i općenito kvalitete slušanja. Spoznaja koliko to zaista zvuči bolje s Pono plejerom koštati će oko 400 dolara, što je najavljena cijena uređaja plus troškovi glazbenih djela na Pono music online storeu.