Koliko egoizma, koliko empatije?
PIŠE: Neven Prišuta
Egoizam je jedna od kontroverznijih, ako ne i najkontroverznija ljudska karakteristika. Konotacija koju nosi poprilično je negativna te se u negativnom kontekstu najčešće i koristi. S druge strane, bez dobre doze egoizma gotovo je nemoguće biti uspješan u mnogim poljima ljudske djelatnosti. Šire gledano, štoviše, teško da je moguće biti općenito uspješan u životu bez barem dvije, tri debele šeflje dobrog starog egoizma. To naravno ne zaobilazi niti umjetnost, posebice glazbu baziranu na performansu.
Apsolutno najučestaliji tip glazbenog izvođača u 21. stoljeću bez konkurencije je DJ. Iako je pojam DJ ipak pojmovno nešto širi od elektronske glazbe, velika većina DJ zanatlija bavi se upravo elektronikom, pa će shodno tomu, i orijentacija ovoga članka biti u tom smjeru. DJ nastup vrti se oko selekcije traka, njihovog redoslijeda te tehničkih sposobnosti potrebnih za umiksati dvije ili više traka zajedno, čija zahtjevnost varira ovisno o korištenoj opremi.
Kako se zapravo radi o zapisima kojima DJ barata, može se reći da je umijeće DJ-a umijeće odabira i manipuliranja zapisima, više nego umijeće izvedbe kao što je to slučaj kod nastupa pijanista ili nekog drugog instrumentalista. Upravo zato što se radi o zapisima laička procjena nastupa u nešto je mutnijoj vodi nego što je to kod benda ili solo instrumentalista. Naime, procijeniti što je zapis, a što izravna manipulacija zapisom ponekad je gotovo nemoguće čak i drugim glazbenicima i DJ-ima jer je za to potrebno poznavati same zapise te opremu koju izvođač koristi. Ovdje se, htjeli to priznati ili ne, mnogi vode ne-glazbenim informacijama. To se odnosi na vizualnu procjenu toga koliko je DJ uvjeren u to što radi te na njegovu reputaciju. Te informacije su vrlo često ključne i za evaluaciju onoga što se sluša. Upravo iz tih razloga fina doza egoizma, čak i precjenjivanja vlastitih sposobnosti, poprilično dobro dođe. Štoviše, suvremena znanost je čak i dokazala da je blago precjenjivanje optimalno za postizanje najboljih rezultata neovisno o tipu aktivnosti. DJ koji je uvjeren, i uvjerljiv, ako se sve drugo izjednači, uvijek će bolje proći od onoga koji nije.
No, isto tako je poznato da ego zna biti poprilično divlja zvijer koja voli zadominirati slabim karakterom. Odatle i proizlazi spomenuta loša konotacija egoizma. DJ-ing, bivajući zanimanjem u kojem je ego nezaobilazna karika u priči te kad se tome doda činjenica da DJ komunicira glazbu publici, može biti poprilično ego potkrjepljujuć. Jednom navučen na to potkrepljenje, ego će uvijek tražiti još. Kao takav on može biti izvrstan motor koji tjera izvođača da bude što bolji. No isto tako može biti i potpuno zasljepljujuć te zasjeniti jednu neizostavnu sposobnost koju svaki DJ treba – empatiju. Empatija je ključna kako bi izvođač upravljao glazbom, koja je zapravo osjećaj i emocija koju pobuđuje u samog izvođača, ali ono što je puno važnije, u same publike. DJ bez empatije nikada neće biti vrhunski DJ, čak ne u terminima reputacije ili zarade, već u terminima prave istinske umjetničke vrijednosti njegovog nastupa. Ipak, niti apsolutni izostanak ega u korist empatije ne može funkcionirati zato što glazbenik ipak treba publiku uvući u svoju glazbenu viziju, a ne potpuno ugoditi njihovoj.
Upravo zato svaki DJ mora pronaći optimalnu recepturu i omjer egoizma i empatije, ukoliko želi da to što radi bude na najvišoj mogućoj na razini. Recepturu, koja može biti sve samo ne univerzalna. Na kraju krajeva, netko će biti vrhunski DJ jer je ego manijak gonjem glađu za ego potrkjepljenjem, dok će netko biti vrhunski zato što je potpuni altruist koji želi dijeliti utisak koji glazba ostavlja na njega s drugima. Ovdje se zapravo ne može reći da je jedno bolje od druguga, jer je odsvirana glazba na kraju bitnija od motiva koji su u pozadini. U svakom slučaju sigurno je jedno, a to je da ne valja otići u krajnosti neovisno o smjeru.
