Glazba zauzima velik udio u životu pojedinca. Bilo da je slušamo kod kuće ili kao soundtrack na našim gadgetima tijekom šetnje ili vožnje tramvajem; bilo kao popratni sadržaj filma ili glavni pokretač dobre atmosfere u klubovima. Ona je dio našeg identiteta. No, otkud dolazi naša ljubav prema glazbi?
Tijekom jedne vožnje u automobilu, neuroznanstvenica Valorie Salimpoor s Rotman Research Instituta u Torontu, slušala je kompoziciju “Hungarian Dance No.5” Johannesa Brahmsa. Potaknuta tim iskustvom, u kojem joj je navedena skladba evocirala snažan emotivni impuls, u suradnji s kolegama na sveučilištu McGill u Montrealu, provela je niz istraživačkih studija o utjecaju glazbe.
2011. godine potvrđeno je da se veće količine dopamina, neurotransmitera koji se aktivira pri osjećaju ugode, otpuštaju u određenim područjima mozga prilikom slušanja omiljene vrste glazbe. Takav je rezultat objasnio relevantnu ulogu i vrijednost glazbe u različitim kulturama. U ispitivanju je korištena samo instrumentalna glazba, a sudionici su bili podvrgnuti snimanju magnetnom rezonancom, pri čemu im je, istovremeno, svirala njihova omiljena glazba. Naime, nakon samo 15 minuta slušanja najdraže glazbe, mozgovi sudionika prštali su dopaminima.
Jedno od sljedećih istraživanja uključivalo je uzorak od 19 pojedinaca relativno sličnih glazbenih preferencija (indie, electro). Svaki od njih morao je poslušati prvih pola minute 60 pjesama s kojima se do tada nije susreo. Nakon toga, ispitanici su dobili opciju kupovine čitave pjesme putem programa sličnog iTunesu, u vidu aukcije raspona od 0 do 2$.
Zašto su neki od njih odlučili kupiti pjesme, a neki ne? Odgovor leži u različitim dijelovima mozga. Naime, dio mozga odgovoran za “finije” operacije, kao što su glazba, slikarstvo ili kreativnost općenito, smješten je u njegovom najmlađem, najkasnije razvijenom dijelu – korteksu ili moždanoj kori. Onaj koji djeluje po principu nagrade i zadovoljstva, pomoću kojeg trebamo odlučiti hoćemo li potrošiti novac na nešto – mnogo je primitivniji. Dakle, teško je uspostaviti generalnu povezanost između ta 2 dijela mozga u trenutku donošenja odluke, zato će ona biti individualna. Ovisit će i o varijablama kao što su implicitne norme subkulture određenog glazbenog smjera. Mozak novu glazbu, koja upada u kalup njemu dotad preferirane, doživljava kao nagradu upravo zbog toga što je slična njegovom ukusu, ali s blažim varijacijama.
Našem mozgu se, također, sviđaju repeticije unutar pjesme, kao što su cikličko ponavljanje akorda ili refreni. To mu olakšava predikciju tonova i potiče ritmičnost koja se manifestira lupkanjem stopala, pjevušenjem ili pak pjevanjem. Uzrok toga je generalna mozgovna karakteristika preferiranja onog s čim se već imao prilike susresti. U tome leži i razjašnjenje iskaza da nam neka pjesma u početku nije bila draga, ali nam je “ušla u uho”. U tom slučaju, mozak je podvrgnut tzv. efektu izloženosti te se postepeno sve više adaptira na prisustvo njenih zvukova, sve dok jednom s čuđenjem ne primijetimo da pjevušimo onu istu pjesmu koja nas je nekoć iritirala.
Istraživanje provedeno na Stanfordu pokazalo je da slušanje klasične glazbe (skladbe koju je odabrani uzorak po prvi puta čuo) rezultira određenim uzorcima sinkronizirane aktivnosti u dijelovima mozga različitih pojedinaca, što implicira gotovo univerzalno iskustvo. Iz Sciencea pak dolaze podatci koji govore da kada neku glazbu slušamo po prvi puta, neuro konekcije doslovno vrše eliminacijski proces baziran na već prethodno stečenom ukusu pojedinca. Dakle, naš mozak zna naše preferencije i s obzirom na njih, već unutar prvih nekoliko sekundi može odrediti hoće li predstavljeni zvuk eliminirati ili naprotiv – doživjeti kao nešto što nam se sviđa. To je otprilike princip prema kojem društvene mreže poput Last.fm-a funkcioniraju prilikom glazbenih prijedloga koje nude pojedincu. Koriste algoritam pomoću kojeg odabiru novu glazbu s obzirom na korisnikovu, već postojeću, glazbenu biblioteku.
Neuropsihološke studije glazbe nalaze svoje mjesto i u industriji zabave. Primjerice, znanstvenici drže kako visoka frekvencija zvuka gudačkih insturmenata poput violine, bez određene melodičnosti ili pretjerane harmonije, može stvoriti osjećaj jeze, napetosti i nelagode. Zbog toga se takva vrsta zvukova gotovo imperativno koristi u filmovima strave.
Razlog tome je, objašnjavaju, evolucijske naravi. Navodno je postojala određena vrsta primata opasna za tadašnju zajednicu homo sapiensa čije je glasanje bilo visokofrekventno i slično visokim tonovima violine, što ljudi podsvjesno i dan danas povezuju s opasnošću. Pri slušanju opuštajuće glazbe kombinirane s relaksirajućim zvukovima iz prirode, mozak može ući u alfa stanje – opušteno, blago meditativno. No pri kreiranju ili izvođenju iste, on ulazi u beta stanje (14-40 Hz), koje karakterizira iznimna koncentriranost. Upravo to pokazuje veliki utjecaj onoga što slušamo na raspoloženje, ali i ogromnu aktivnost i suradnju brojnih dijelova mozga pri muzičkoj izloženosti.
Gore spomenuta neuroznanstvenica, Valorie Salimpoor, zaključila je da se njena eksplozija emocija tijekom slušanja glazbe dogodila jer je pjesma koju je tada čula bila svojevrsni trigger koji ju je podsjetio na dane kada je kao mala svirala violinu u sklopu orkestra, što je pokrenulo čitav niz moždanih i kemijskih reakcija. Glazba je, stoga, intelektualna nagrada, linija koja objedinjuje našu kreativnost i emocije; kreira ukus, formira raspoloženje i stavlja obrise na sliku našeg identiteta.
Ena Carić
