‘Scenom na scenu’ je serija tekstova riječkog promotora i velikog entuzijasta na underground sceni, Vojka Mecene, u kojoj komentira pojave i trendove u glazbi i na lokalnoj sceni. U prvom izdanju komentirao je stanje uma i duha Riječana te ih pokušao potaknuti na akciju. Ovoga se puta osvrće na riječke klubove.
PIŠE: Vojko Mecena
Dogodilo se tako jedne jeseni, godine gospodnje 2014. u Rijeci, multikulturalnom središtu sjevernoga Jadrana, da se odjednom otvori niz klubova djelomično ili potpuno posvećenih elektronici. Možda je to zbog toga što je Rijeka druga na svijetu po povoljnoj feng shui poziciji krajolika (prvi je Hong-Kong), ili možda zbog toga jer su pametni ugostitelji shvatili ‘di su pare’ (lol) ili barem što je trenutno aktualno i kakav program bi mogao privući najveći broj posjetitelja. Nekoliko mjeseci kasnije, već debelo u sezoni, tržište je napravilo svoje i opstali su samo naspretniji i najuporniji. Ponovno otvaranje i vrlo brzo zatvaranje prostora poznatog kao Stereo služit će svima kao upozorenje da se ne upuštaju u velike poslove ukoliko za to nisu dorasli. Posao vođenja bilo kakvog kluba je sam po sebi težak (dok većina misli da se tu samo mlati lova i ganjaju djevojke), a osobito je opasan kad u posao uđeš upravo sa idejom love i djevojaka. Osim Sterea, nekolicina drugih klubova se preorijentirala na komercijalnije zvukove domaćih turbo-hitova (bome i onih istočno-domaćih), a po mom skromnom mišljenju proljeće sa primarno elektroničkim predznakom dočekuju tri kluba: Galileo, Bačva i Crkva, iako se može reći da sva tri kluba održavaju i ostale programe koji nisu nužno elektronički. Opet, od ta tri kluba izdvaja se Crkva kao jedini prostor u gradu gdje se elektronički event održava svakog tjedna. Prije nego što krenem u lagano seciranje klubova, moram spomenuti i neformalnu inicijativu Heartera, čiji članovi u prostoru bivše tvornice papira (bez stalnog dovoda struje i vode) uspijevaju održati jedan do dva programa mjesečno čak i tokom jeseni i zime.
Galileo
Galileo je klub/kafić koji se nalazi u sklopu zvjezdarnice na Vežici. Upravo činjenica da se nalazi dosta izvan centra grada mu je najveća mana. Kad to stavimo sa strane, dobivamo sasvim pristojan klubić za kojih stotinu ljudi. U klub se ulazi sa terase, koja lagano podsjeća na nekakvu staru utvrdu, što je dosta fora. Uređenje unutra je dosta minimalističko, sa puno stakla i sivim zidovima i žutim podom. Osobito je zanimljivo što se toaleti ne nalaze na istom katu kao i floor te do njih vodi vijugav ostakljeni put, što je na mene ostavilo najveći dojam. Možda se nekome neće sviđati što je wc tako daleko, ali meni je to baš super. Što se tiče atmosfere, kad god sam ja bio tamo, bilo je dosta dobro, a i fino popunjeno. Čuo sam nažalost da se dosta često zna dogoditi da i nema baš ljudi. Elektronički eventi su tu jednom u dva tjedna, u pravilu sa iznajmljenim Funktion 1 zvukom, što je pohvalno. Ono na što se većina posjetitelja žali jest nadzor nad wc-ima, gdje u pravilu stražare jedan do dva redara i lagano je nemoguće ostvariti bilo kakvu privatnost.
Bačva
Selimo se brzinski u centar grada. Bačva, novootvoreni klub u strogome centru, pored hotela Bonavia uređen je – pivski šik. Klub je u suterenu, gotovo podrumu, a ugođaj je tamo baš pogođen za uživanje u pivu (logično svako malo naletimo na pivske bačve). Rekao bi da unutra stane oko 150 posjetitelja, a može se nagurati i kojih 200. Šarolik program sa komičarima i raznom urbanom glazbom nešto je što možemo i očekivati od lokala koji mora raditi svaki dan na dosta frekventnoj poziciji. Ako sam dobro shvatio, svaka druga subota rezervirana je za elektroniku, za što se brinu balance.fm, kraljevi ravne elektronike sa pulskim i riječkim registarskim pločicama. Razglas je korektan. Ono što mi se ne sviđa je nepostojeća ventilacija što dovodi do velike vrućine na flooru, te bi definitivno prvi potez odgovornih trebao biti da omogući kakvu-takvu ventilaciju prostora. Isto tako zbog besplatnog ulaza događa se da većina prisutnih nije tu zbog glazbe, koja postaje samo kulisa za večernji izlazak. Ili barem ja to tako osjećam.
Crkva
Završavam sa Crkvom, meni najdražim prostorom koji se otvorio ove jeseni. Smještena na kraju Ružićeve ulice, pored Rječine na potezu prema Harteri, dovoljno je blizu da bude blizu i dovoljno daleko da nikome ne smeta. Ono što je veliki plus je prostrano parkiralište, pa ne morate razmišljati gdje ostaviti automobil ukoliko ga imate. Visoki stropovi i mozaik na zidovima daju crkveni štih, vrhunski zvuk osigurava dobru atmosferu. Imam osjećaj da iako je Crkva lijep prostor, netko tko dolazi tamo, dolazi isključivo zbog glazbe. Zastupljena je elektronika u svim svojim varijacijama, dok se u posljednje vrijeme provlače i hip-hop, rock i alternativni eventi. Vodi se računa o kvalitetnom programu svake večeri. Naglasio bi i video zid na svakom događaju, što je pohvalno u ovom vremenu štednje. U svojih malo manje od pola godine postojanja, Crkva uspijeva zauzeti mjesto ispražnjeno zatvaranjem one prave Stereo Dvorane. Kapacitet je cca 300 osoba, a moja jedina zamjerka je što se možda ponekad pusti malo previše ljudi unutra. Ono što možda ne bi očekivali od elektroničke destinacije jest dobar izbor kvalitetnog piva, uz uobičajenu ugostiteljsku ponudu. Običaj je da se za svaki događaj plaća ulaznica, a tu to i vrijedi jer je kvaliteta produkcije na visokoj razini. Crkvu bi svakako preporučio svakom ljubitelju elektronske glazbe, a i onome tko će to tek postati.
Crkva