Jedan od pionira bosanskohercegovačke elektronske scene, Mirza Aksamić aka Black Acid, prepričao nam je zgode oko razvoja clubbinga u BiH, te kako je i zašto nastao tuzlanski Fobia Records. Mirza je DJ karijeru započeo kao srednjoškolac u Mannheimu, a prve partyje u BiH organizira 1998. godine. Ove subote u tuzlanskom klubu Palma, njegov projekt Fobia slavi 15 godina rada na sceni, i to partyjem na 2 floora, a nastupaju Rub A Dub, Davor B., Syndrome, Zlatnichi i Soldee uz, naravno lokalnu podršku. Tim slavljem ujedno će se obilježiti i prvo izdanje Fobia recordsa.
> Na sceni si već skoro 20 godina, osjećaš li se još uvijek mlado?
U duši DA. Ako dopustite da umre dijete u vama automatski ste ostarili, međutim, tijelo više ne može izdržati partijanje non-stop, tako da se u neku ruku tih 20 godina i primijeti.
> Možeš li nam opisati svoje početke u Njemačkoj i BiH?
Da, rado se uvijek sjetim tog perioda što se tiče odabira glazbenih pravaca, iako je rat u Bosni bjesnio. 1993. godine slušao sam jungle, Prodigy, Josh Winka… Onda sam sasvim slučajno sjeo u auto kod prijatelja, svirala je kaseta ‘Sven Vath @ HR 3 Clubnight’ i toliko mi se svidjela da sam odmah slušao i sljedeću emisiju i nikada više nisam izašao iz te muzike. Sve je bilo jasno već te noći. Pronašao sam GOA records u Mannheimu, tamo su imali promose koje je Sven vrtio… Uglavnom, počeo sam da kupujem ploče, poslije škole sam vrijeme provodio u prodavaonici ploča dok se ne bi zatvorila. Para nisam imao pa sam kupovao po 3-4 tjedno, ali sam odslušao stotine. Onda su krenuli prvi partiji, išao sam vlakom u Omen i Dorian Grey u Frankfurtu, često sa krivotvorenom školskom iskaznicom i ganjao sadašnju Cocoon ekipu (uglavnom Svena Vatha, nekada i Frank Lorbera, Toni Riosa, Pascal FEOS-a).
Jednom sam Svenu Vathu pogodio sve neoznačene promo ploče koje je svirao na Holly Christmas Raveu u Dorian Greyu, pa sam za nagradu visio s njima u backstageu. Nije mu bilo jasno kako znam šta svira? Nakon toga sam kupio prvu opremu i počeo puštati na privatnim partyjima. Ubrzo nakon toga, točnije 1996. godine uslijedio je povratak u BiH i izgradnja scene iz temelja.
> Da li je bilo tesko organizirati party u BiH u ’90-tima?
Da, jako teško je bilo naći srodne duše, mnogima je elektronska muzika bila E.T. ili Dino Dvornik, a kada sam ljudima pričao o izvođačima kao što su Drumcode, Primate, AUK, Harthouse, Hybride, gledali su me kao da sam vanzemaljac. Međutim, sve su rješile Svenove kasete ‘HR3 clubnight’, pa Evosonic Radio… Odjednom se stvorila određena masa ljudi koja je spremna da sluša nešto novo. Okupili smo se već krajem 1997. godine, a prvi partiji su krenuli 1998. Tada smo radili sa goa trancerima, što meni nije sasvim odgovaralo, pa sam se krajem 1999. godine odvojio i počeo graditi Frankfurtsku scenu u Tuzli i BiH. Onda su došle naša organizacije FOBIA i DS, i tada je sve krenulo u pravom smjeru. Već 2001. godine rijetko tko iz grada nije išao na partyje, a nama su stizali autobusi iz Beograda, Zenice, Mostara, Banja Luke i Sarajeva. Povezivali smo sve nacije i generacije i punili hale i klubove.
> Jesu li DJ-evi tada pristajali doći u zemlju koja je upravo prošla kroz rat?
Nekima to nije bio uopće problem, prva je došla Miss Yetti, a onda sam bukirao Liebinga. Dvadeset dana prije njegova nastupa u Tuzli otišao sam ga vidjeti u U60311 u Frankfurtu – čovjek se izgubio kad sam mu se predstavio kao organizator iz BiH, popili smo piće u backstageu. Odmah mjesec nakon njega došao je Umek s kojim sam bio u kontaktu cijelo vrijeme, a on mi je sredio i Ben Longa. Iz Hrvatske su po prvi puta došli Pero Fullhouse i Petar Dundov, te je i s njima krenula suradnja, iako sam već ranije, 1999. bio gost kod Pere na Technodromu sa Marcom Carolom u trogirskom klubu F1. Odlična publika i underground ambijent lansirali su nas na top lokacije techno DJ-eva. Bilo je i nekih koji su nas ‘odbili’ nerazumnom i prevelikom cijenom, a poslije sam skontao samo da ne žele doći u BiH.
Mirza i Umek
Technodrom 1999.
> U to doba su svi kupovali više-manje ploče, gdje ste ti i ekipa sve nabavljali?
Jedna od tajni mog uspjeha bila je u nabavci ploča (haha). Nabavljao sam doslovno za cijelu BiH preko Downtown Recordsa iz Giessena. Chris Liebing je tamo radio pa su oni malo pogurali njegov dolazak i oni su mu konstantno slali promo ploče koje nitko nije imao. Izvođači koje bih bukirao uvijek su donosili promo ploče, tako da sam uvijek bio šest mjeseci ispred svih ostalih DJ-eva u BiH. Svirao sam poslije Chrisa Liebinga u Tuzli 2000. godine (na već spomenutom partiju i pustio sam ‘CLAU 3’, a on me pitao zašto sam uzeo ploču iz njegovog kofera. Kada sam rekao da nisam, objasnio mi je da postoji samo 5 test kopija koje je on napravio – jedna je kod njega, druga kod Adama Beyera, treća Kod Speedy J-a, 4. kod Massima i jednu je poslao u Downtown Records. ‘To je TA’, odgovorio sam mu. Od tada je bio stalni gost bio kod, pa smo ga vodili i u Beograd za premijeru.
> Možeš li usporediti tadašnju tehnologiju s današnjom? Na čemu danas puštaš, koji setup koristiš?
Mi smo odmah nabavili najbolju opremu, krajem ’90-tih Technics 1210 MK2 i Pioneer djm500. Ja sam volio Rodecove miksete, a i to je bio standard, nema drugoga. Tada si morao znati miksati i uhom hvatati ploče. Nisam vježbao kod kuće, već sam imao toliko gaža da sam nove ploče probao i improvizovao na partijima. Uvijek sam volio duge setove od preko 5 sati i dan danas ih volim i sviram. Tada navježbaš i probaš sve. Trenutno sviram na CD playerima, iako eksperimentisem sa digitalom.
> Koliko znamo, bavio si se produkcijom nekada davno, stao, te si opet prije par godina počeo?
Mislim da sam među prvima krenuo eksperimentirati još davne 1998./1999., kada je izašao prvi Fruity Loops. Onda je izašao Reason i od tada sam stalno radio. Prvu stvar sam pustio sa CD-a 2000. godine u Yodi u Travniku. Tada je i ton tehničar radio samnom. Zatim sam kupio Novation Supernovu 2 i KRK V8 monitore, a prve uratke je slušao Kanzyani u autu kada smo se vozili za Mostar i ohrabrivao me da to izdam. Nažalost, nisam imao dovoljno sampouzdanja da to izdam na pločama. Napravio sam pauzu od 2 godine da završim fakultet, pa sam se ponovo vratio u produkciju. Neke stvari iz tog perioda završavam i izdajem i sada pod posebnim projektima.
> Zbog čega ste odlučili pokrenuti Fobia label? Koja se vizija i planovi kriju iza toga?
Iz razloga što nemam vremena ganjati druge labelove i čekati da se neko smiluje da to posluša i da eventualno dodjem na red da se to izda. Tako sam shvatio da isti problem ima dosta mladih talentiranih producenata s Balkana, pa sam riješio da njih i sebe poštedim tog gubljenja vremena. Naravno, svemu je kumovao moj veliki prijatelj Mladen Tomić, da nije njega, ne bi išlo sve tako brzo. Poslao sam mu traku za njegov Night Light jer je rekao da mu pošaljem kada budem imao nešto dobro. Medjutim, oni nisu stigli mjesec dana to poslušati i tada sam zaključio da ako oni to nisu stigli kod kojih imam prijateljski status, kako će onda biti kod drugih labeleova… Odmah sam tu stvar izdao kao Fobia records 001 i to s velikiom uspjehom. Čak mi je i Mladen sada u Travniku rekao da je dobra stvar.
> Imate li već dogovorena neka izdanja i kakav sound ćete gurati?
Imamo već narednih 8 izdanja, ali problem su remiksevi jer ih moji drugovi profesionalci ne stižu završiti na vrijeme (ovo je mala prozivka za njihovo dobro, haha), tako da ja sa full-time poslom uguram izdanja prije da ne gubimo vrijeme. Idu svakih 7-15 dana, znači prava akcija.
> Kako bi komentirao scenu u BiH danas?
Problem je besparica, da ima para više bi ljudi i partijali i bilo bi gostovanja većih faca. Nekada je Marco Carola koštao 1500 eura, a danas košta 30.000. Nekada se za upad moglo naplatiti 10 eura, danas ne može ni 5. Koliko para, toliko muzike, ali zato jača domaća scena, što mi je drago i više nije sve tako crno.
> Koga bi istaknuo od mladih producenata?
Uf, ima tu jako talentiranih, neki su već pravi profesionalci i druga dimenzija, kao npr. Mladen Tomić i Siniša Tamamović, na dobrom su putu i Alen Milivojević, kao i Rub a Dub. Odlični producenti. Onda ovi moji Vanyano, Siniša Lukić, Demia E.Clash, Ismar V, Fedja Knajdl i Zlatnichi koji ima odlična izdanja iza sebe. To je što ja pratim, a garantirano sam nekoga zaboravio. Izdvojio bih i genijalni hrvatski dvojac Marino & Marko Finessa, koji će izdavati za Fobia records.
> Organizirate partyje već 15 godina i tim povodom, kao i povodom lansiranja labela radite veliki party ovaj vikend. Koje bi partyje istaknuo kao najbolje od ovih koje ste radili do sada?
Teško je reći, po meni je najbolji onaj prvi koji se zvao FOBIA tj. Chris Liebing u Spaceu 2000. godine, pa onda Marco Carola u Kinu Mladost, Loop festival sa Daveom Clarkeom, Marco Carolom, Adeom Fentonom, Terryjem Francisom, ili Judgement night sa Chrisom Liebingom, Massimom, Kanzyanijem, Dundovom… Teško je reći.
Marco Carola u Tuzli
> Čuli smo da su tebi i Caroli prijetili uzijem na jednom od nastupa? Što nam možeš o tome ispričati?
Ne znam jesu li bili uziji, ali su definitivno bile naoružane gromade vlasnika Valinora i tadašnje Vege u Osijeku. Nisu nam isplatili novce za party na bazenima, na kojima su nastupali Marco Carola, Gaetano Parisio i John Terry, te naravno i ja koji sam ih bukirao. Morao sam ja isplatiti DJ-e u narednih 6 mjeseci. Nerado se sjećam toga i sada im, što se kaže u Bosni, halalim. Ja nisam zbog toga propao, a oni su ubrzo zatvorili klubove.
> Što nam možeš reći o partyju ove subote, što možemo očekivati?
Okupljanje talenata sve 3 generacije DJ-eva odličnu prazničku i prijateljsku atmosferu i predobru muziku ‘made in BiH ( i HR)’.
> hoće li zasvirati i koji evergreen za stara vremena ili će se vrtiti samo svježa produkcija?
Ja uvijek sviram evergreene, prošli put sam svirao nakon 13 godina prvi put vinyl set i mladi i stari su bili na plafonu, ludnica na koju me nagovorio moj prijatelj Nedim Begić i hvala mu na tome.
> Za kraj, što bi poručio mladima koji se žele baviti ovim poslom?
Budite uporni, slušajte i poštujte starije i nemojte nikada odustati. Ja sam svoje snove ostvario, ostvarite i vi svoje.
FB Event: Fobia B-Day & Label Release ‖ Club Palma ‖ 14.03.15
