Prije nešto više od 2 tjedna, konkretno 18. travnja, obilježavao se Record Store Day (RSD), odnosno dan prodavaonica ploča. Ovaj godišnji događaj je još 2007. godine pokrenula nekolicina vlasnika prodavaonica i njihovih zaposlenika kako bi obilježili i slavili kulturu neovisnih prodavaonica, kojih je tada u Americi bilo oko 1 400. RSD je rezerviran za treću subotu u travnju kada vlasnici trgovina ponovno naručuju posebna i ekskluzivna izdanja, imaju promotivne cijene, organiziraju nastupe, performanse i/ili izložbe te uglavnom sa svojim kupcima na prigodne načine obilježavaju taj dan. RSD se održava osmu godinu za redom i poprimio je već globalne razmjere, što naravno, podrazumijeva i određene posljedice.
Popularizaciji Dana prodavaonica ploča prethodila je naravno popularizacija ploča samih. Prema statistikama, u Velikoj Britaniji je u posljednjih pet godina prodaja ploča porasla za gotovo 800 posto, a otvorilo se i 40 novih trgovina pločama. No, kako bismo opazili neke stvari oko sebe nije nam potrebna isključivo statistika – veliki povratak vinyla moguće je primijetiti već i u samim klubovima i nepresušnim ‘vinyl ili mp3’ raspravama, kao i prizorima novije generacije DJ-eva koji su kroz svoje odrastanje proživjeli evoluciju ‘igračaka’ za reprodukciju glazbe, od walkmana do mp3 playera, ali kao modus operandi u svojim nastupima svejedno biraju – gramofone. Nostalgija, pomodarstvo, jedinstveni šarm ili još tisuće drugih razloga zbog kojih pojedinci prije svega biraju vinyl nisu tema ovog članka – vinyl se u svakom slučaju vratio na velika vrata, iako su u Hrvatskoj ona skromnije odškrinuta nego u zapadnijem dijelu svijeta. Svejedno, da mu se vrata sve više otvaraju i u Zagrebu pokazuju i dvije novootvorene trgovine – bonton i Pitch Vinyl Shop, obje uvrštene u najzanimljivija mjesta u Zagrebu po izboru Electronic Beats magazina, dok je Pitch nakon samo godine dana postojanja uvršten i u 50 najboljih europskih trgovina s pločama, prema izboru www.thatspecialrecord.com stranice.
Pitch Vinyl Shop
S obzirom na sve ove okolnosti, a i činjenicu da se na zagrebačkoj sceni kroz godine okupio znatan broj producenata i DJ-eva, odlučili smo provjeriti s njima (i ponekim iz ostalih dijelova Hrvatske) kako doživljavaju Record Store Day i koja su zanimljiva izdanja uspjela iskopati, neovisno o tome što koriste u svojim nastupima. U maniri 21. stoljeća, naše mini-istraživanje provedeno je na – a gdje drugdje nego – Facebooku. Poslali smo našim akterima upite o tome jesu li bili na ovogodišnjem RSD-u i zamolili ih da nam kažu što su ulovili. Nakon kraće tišine, inbox se napunio različitim zanimljivim stavovima koje smo potom mapirali kako bi priča dobila glavu i rep.
Nakon što su se nanizali odgovori, iskristalizirale su se tri struje – (1) oni koji ne podržavaju RSD i smatraju da je izgubio na svom prvobitnom značenju; (2) oni koji RSD i dalje promatraju kao hvalevrijednu ideju i (3) oni koji jednostavno nemaju stav o tome. U startu smo naravno ‘otpisali’ one koji su se ljubazno ispričali zato što ne mogu pridonijeti našem istraživanju budući da glazbu prvenstveno kupuju, konzumiraju i nastupima ‘distribuiraju’ u digitalnom formatu, kao i treću struju koja se ne zamara previše danom posvećenim neovisnim trgovinama vinyla.
RSD je iz godine u godinu sve veći i medijski popraćeniji događaj, posebice u Velikoj Britaniji i Americi. U skladu s time dolaze i određene kontraverze koje su ovome prvobitno skromnom događaju počele pridavati negativne etikete. Jedna od njih koja se u medijima često da pročitati jest da je RSD postao, kako kaže i zagrebački DJ i producent Brighton, ‘klasična kapitalistička priča‘ te da je od njega ‘više štete nego koristi‘ budući da ‘uništava male labelove koji su godinama održavali čitavu scenu‘. Naime, u zemljama u kojima se RSD odmaknuo od događaja usmjerenog na trgovine-sudionike i fokus prebacio na profit i proizvod, mnoge su se neovisne trgovine povukle iz obilježavanja RSD-a, a neke od njih ga otvoreno i bojkotiraju. Razmjeri koje je poprimio RSD su toliki da su poremetili raspored tiskara ploča – budući da se taj jedan dan u godini obilježava, između ostalog, ponovnim tiskanjem ekskluzivnih izdanja, a u Americi i Europi je svega 15-ak, odnosno 20-ak tiskara ploča. Tiskare su bookirane mjesecima prije RSD-a, a ‘veliki’ igrači, odnosno labeli i trgovine s više resursa i reputacije izguraju one manje razvikane koji u konačnici ispadnu iz utrke te nemaju što ponuditi jer nije bilo dovoljno vremena za tiskanje i dostavu njihovih izdanja. Osim na manje trgovine, ova situacija ima posljedice i na artiste koji moraju odgađati izlazak albuma zbog gužve u tiskari i prvenstvima koja se dodjeljuju onima koji mogu platiti više. Kritici da su mali izgurali velika i da RSD gubi na svojoj biti u prilog ide i činjenica da su kao jedni od glavni sponzora i distributera na stranici RSD-a navedeni Warner, Universal i Sony. Na bespućima interneta mogu se pronaći brojna otvorena pisma kojima vlasnici labela i trgovina izražavaju nezadovoljstvo onime u što se RSD po njihovu mišljenju pretvorio, naglašavajući kako bi Record Store Day trebao biti svaki dan. Upravo tu poruku smo dobili i od nekoliko naših sugovornika koje smo grupirali u ‘prvu struju’ – Boruta Cvajnera, Maje Milich, Eddyja Ramicha, Jogardea, Jakova Kolbasa i Matea Klaića koji ne podržavaju filozofiju RSD-a i ploče kupuju neovisno o danu i datumu.
Shop & label, Ohio, SAD
Kao što svaka priča ima (najmanje) dvije strane, tako ima i ova, i dobro da je tako jer bi bilo žalosno da je baš cijela priča oko RSD-a obilježena pohlepom i konzumerizmom. Među našim sugovornicima našlo se i onih čiji je stav prema RSD-u pozitivan, ekipa iz ‘druge struje’. Tako Josip Klobučar smatra da je RSD dan koji ljudima ‘pobudi svijest da idu u shopove kao prije‘ te da cijeli događaj teži tomu da se ljudi druže, povezuju i podsjete na vremena kada nam sve informacije nisu bile toliko dostupne, a preslušavanje glazbe upravo zbog toga i puno uzbudljivije: ‘Nedostaje mi one čari nepredvidljivosti shopova, kada odeš ciljano po jednu stvar, a izađeš par sati kasnije s totalno drugom jer si otkrio nešto novo.’ Fonetičar Sladoled također ne vidi mane RSD-u, kao ni Felver i Examine, koji smatra da je ‘koncept RSD-a potaknuti ljude da posjete vinyl shopove i ostave neku lovu tamo, pa samim time ima tu konzumerističku notu, ali to je isto tako prednost za male labele da u povećanoj fluktuaciji ljudi kroz shopove predstave svoj rad‘, te splitski DJ-i Mariano Mateljan i Madezh. Osim toga, za mnoge trgovine RSD je upravo dan kada će im se promet povećati, kada će kroz njihova vrata ušetati ljudi koji nemaju običaj zalaziti tamo i možda početi dolaziti češće. A možda i ne.
Svejedno, s obzirom na razvijenost ove kulture u Hrvatskoj i Americi i Velikoj Britaniji, RSD u u lijepoj našoj i spomenutim zemljama ne mogu se uspoređivati. Dok u Americi i Velikoj Britaniji konzumerizam i gubitak pravog značaja RSD-a jesu realan problem s dalekosežnijim posljedicama od frustracije zbog čekanja u dugačkom redu ili jer ti je pred nosom netko zgrabio posljednji primjerak izdanja zbog kojeg si uopće i došao, u Hrvatskoj se čini kako RSD još uvijek za mnoge predstavlja dan kada napokon po nešto povoljnijim cijenama i malo manje grižnje savjesti mogu kupiti izdanja koja dugo priželjkuju. Značajan broj odgovora koje smo primili odnosio se na ono što je realan problem u Hrvatskoj – manjak financija i opterećenost svakodnevnom životnom borbom zbog koje pojedincima nije moguće svaki dan kupovati ploče, pa onda odlazak u trgovinu na RSD zbilja predstavlja pravi mali praznik.
Record Store Day očito je ambivalentan događaj s puno utemeljenih ‘za’ i ‘protiv’ argumenata čija detaljna analiza ipak nadilazi ambicije ovog članka. Od 40-ak odgovora koje smo dobili, uglavnom su se ravnomjerno rasporedili u tri struje koje smo gore naveli, što nas navodi na zaključak da u Hrvatskoj ne postoji dominantan stav i senzibilitet prema Record Store Dayu, ponajviše zato što je on još uvijek velikim dijelom nepoznanica.
Za kraj vas ostavljamo s onime što je bila inicijalna ideja ovog članka, a to je – što ste ulovili na Record Store Dayu?
DJ 207: DJ Shadow – Endtroducing
Dubok: Deftones – White pony, Green Day – Insomniac i Dookie, Nirvana – In utero
Gars: Deftones – White pony, Nirvana – In utero, Radiohead – Kid A, Joy Division – Closer, Unknown pleasures i Heart and soul.
Labud: Stacey Q – Shy Girl
Mario Novak: United Funk Pilots – The 2nd Flight, Criminal Element Orchestra – Go Around, Product Of Da Neighbourhood – Living In Brooklyn, Spen-N-Jo – Southern House-Po-Tality, Jungle Brothers – I’ll House You
Mimi: Jaakko Eino Kalevi – Yin Yang Theatre
Novell: Chet Faker – Built on glass i Michael Jackson – Rock with you
