Live band elektronika u stilu Tannu Tuwe

Nedavno smo na našem portalu predstavili u posljednje vrijeme rastući fenomen live band elektronike te najavili predstavljanje domaćih projekata te vrste. Prvi u nizu je projekt Tannu Tuwa, live band koji okuplja pojedince iz poznatih projekata (Chui, Sinestet, Pars Petrosa, No!Mozzart, Minimum System Requirements, Diyala Upgraded, Punk Data, Dženeration 81, Mangroove…) ujedinjene u istraživanju neistraženih glazbenih krajolika.

Band je do sada nastupio u brojnim klubovima u Zagrebu, ali i šire. Između ostaloga u Mastersu, Funku, Attacku, Jiggy baru, Beertiji (Ri), Epicu (Os), na Long Way From Home festivalu, Danima Sound System kulture, Goulash disko festivalu… O svemu smo detaljnije porazgovarali s basistom benda, Igorom Farkašem.

Uvodni članak na temu live band elektronike pročitajte ovdje.

Svi članovi projekta uključeni su u glazbu i kroz niz drugih projekata. Kada i kako se rodila ideja za projekt i što vas je spojilo zajedno u istraživačku priču Tannu Tuwe?

Projekt Tannu Tuwa nastao je 2013. god. u Big Yellow House hostelu u Novalji gdje smo Đuro Dobranić, Toni Starešinić, Zoran Vujanović i ja (Igor Farkaš) svirali ljetne otvorene “sessione”. Kako smo se svi već međusobno dobro poznavali, a i muzički „isprobali“ odlučili smo nastaviti naš novopečeni “session” projekt. Kemija je ionako bila prisutna od samog početka, a i odaziv publike je bio odličan pa je to onda izgledalo kao logičan slijed. Nekako paralelno s time, ja sam slučajno naletio na genijalan dokumentarac „Tuva or bust“ Richarda Feynmana (čiji sam veliki fan). I upravo me taj dokumentarac inspirirao u toj mjeri da sam odlučio naš novonastali projekt nazvati – „Tannu Tuwa“. Sredinom 2014. umjesto Tonija pridružuje nam se jazz klavijaturist iz Francuske Regis Kattie. No nakon nekoliko proba/koncerata shvatili smo da se u biti želimo odmaknuti od zvuka koji je karakterističan za bendove sa jazz/funk klavijaturama, ovdje moram napomenuti da su i Toni i Reggie izvanredni glazbenici. I na kraju, zvanično, “Tannu Tuwa” postaje “real band” krajem 2014.god. kad se bandu pridružuje Ivan Krajcer, koji svira samplere, syntheve i FX-eve. On je ujedno i naš audio inženjer zaslužan za kakvoću naših live snimaka, a kako smo ovih dana počeli sa snimanjem albuma bit će i ulozi producenta. On je u band donio potpuno nov, interesantan, inspirativan i uzbudljiv sonični moment.

Je li postojala jasna vizija zvuka i izraza kada ste kretali s projektom, ili ste jednostavno pustili da vas osjećaj, instrumenti i kolektivna svijest četvorice glazbenika dovedu do sadašnjeg zvuka Tannu Tuwe?

Eto, na to pitanje si već odgovorio u drugom dijelu samog pitanja. Ja ću samo nadodati da se kod nas i dan danas ideje rađaju spontano. I to većinom na koncertima. A sam zvuk i pravac benda je definiran onoga trenutka kad je Ivan na jednu od proba donio “sampler” i pustio prvi zvuk iz njega. Jednostavno smo svi osjetili da je to to. To je zvuk koji želimo.

Kako izgleda vaša tipična proba i kako se može opisati kreativni proces od nečega što vam počinje zvučati kao da ste na tragu „nečega“ do trake koja je kompletirana? Radite li na idejama odvojeno ili se sve odvija kolektivno? Tko i kako bira semplove koje koristite?

Moram biti iskren i reći da još uvijek nismo došli do trenutka da nam trake zvuče kompletirano. Imamo set listu tema koje na svakom koncertu odsviramo slično, ali opet drugačije što ovisi o prostoru, kvaliteti zvuka, publici koja nas inspirira ili ne inspirira. Zadnjih dana moram priznati da radimo na aranžmanima, slažemo kockice…

Vaš live act istražuje zvuk i u tom smislu svaki nastup sadrži popriličnu dozu improvizacije, postoji li dogovor kada kreće improvizacija ili je i sam tajming improvizacije improviziran? Koliki dio vašeg nastupa su uigrane stvari, a koliki dio improvizacija?

Odlično pitanje. I sam tajming improvizacije je improviziran. Doduše, svakim koncertom smo sve kompaktniji, prijelazi između tema (pjesama) su sve fluidniji, flow je boljii…

Kao što sam odgovorio u pitanju prije, naš live act baziramo na improvizaciji. Imamo teme s kojima se igramo, i onda eksperimentiranjem i improvizacijom kontroliramo koncert čime na licu mjesta dobivamo količinu dodatnog adrenalina kojim pojačavamo energiju na pozornici. Na našim koncertima nema pauze između pjesama, sve ide u jednom neprekidnom miksu. Kao neprekinuta rijeka emocija, sounda i energije koju dajemo publici.

Postoji li neki izravan zajednički utjecaj ili inspiracija vašem projektu ili svatko od vas donosi svoje glazbene utjecaje koji se ujedinjuju u studiju odnosno na probama i nastupima. Koliki dio priče tu predstavlja elektronska glazba?

Svaki član banda je sa sobom donio svoju specifičnu glazbenu povijest. A elektronska glazba je jedan neograničen glazbeni krajolik koji mi kao band želimo istražiti. Nit vodilja nam je zajednička strast za eksperimentiranjem i istraživanjem beskrajnih soničnih mogućnosti. I to na isti način na koji je Richard Feynman slijedio svoju znatiželju u istraživanjima nepoznate zemlje Tannu Tuwe.

Bit ću toliko slobodan pa ću pretpostaviti da su odnosi unutar članova projekta bitan segment vašeg muzičkog izraza. Svakako me ispravite ako nije tako, a ako ipak jest možete li reći koliko je to bitno i na koji način utječe na glazbu koju stvarate?

Dotaknuo si se najvažnije varijable u Tannu Tuwa jednadžbi. Odnosi su najbitniji segment svakog banda, pa tako i našeg. Bit ću iskren pa ću reći da su odnosi u bandu jednako dinamični i napeti kao i u svakoj intenzivnoj vezi. Uvijek postoje različita razmišljanja i različita viđenja stvari. Pošto smo svi jaki individualci koji drže do svog mišljenja, naravno da ponekad dolazi do trzavica i razilaženja mišljenja. Ono što je dobro unutar našeg banda je to da te trzavice razriješimo na prvoj probi ili na prvom sljedećem koncertu. Uglavnom glazba je zvonka radost, a mi želimo biti radosni.

Da li vaš svaki nastup ima podjednak tempo ili to ovisi o vašem raspoloženju, energiji, publici, settingu, nečem drugom? U kojem rasponu BPM-a se obično krećete?

Prvih 6 mjeseci našeg postojanja obilježio je tempo od 140bpm. Nekako smo se našli na tom tempu, a i publika je super reagirala pa nije bilo smisla da ga spuštamo. Upravo razmišljamo i promišljamo spustiti cijelu priču na cca 120bpm i vidjeti što će se dogoditi, napravili smo preliminarno uzorkovanje i čini se jako dobro.

Kakav je osjećaj prije svakog nastupa i da li je iscrpnije svirati na ovaj način, u usporedbi s ostalim projektima u koje ste uključeni, koji nisu nužno live band elektronika?

Koliko god da je iscrpljujuće kad stvari prepustiš trenutku, toliko je i nagrada veća kad vidiš/osjetiš da publika reagira pozitivno. To je zatvoreni ciklus u kojem jedni druge „punimo energijom“. Mogu reći da je polu-improvizirana svirka pravo nadahnuće, ali i velika fizička i mentalna potrošnja. U glazbenim vodama u kojima trenutačno plivamo publika je vrlo izbirljiva. Točno znaju što žele čuti pa naša improvizacija može biti i teret. Tako da kod nas energija i dinamički intenzitet moraju biti jasno definirani. Čini mi se da je vrlo lako zaboraviti da smo mi live band, i da ono što izvodimo nije glazba puštena s cd-a, ploče ili laptopa, već je to glazba izvedena uživo i to sa svim prisutnim tehničkim i ostalim problemima.