Ove godine odlučio sam se vratiti u Novalju. Peta obljetnica festivala, pet dana i možda najjači line-up ikada na pet festivalskih pozornica u klubovima Aquarius, Kalypso, Papaya i Euphoria bili su dovoljan mamac za prekaljenog festival-goera poput mene da Zrću dam još jednu šansu.
piše: Vojko Mecena
foto: Damjan Denona
Inače baš i ne volim Zrće, mada poštujem posao koji se tamo odrađuje. Sa druge strane, bio sam na svakom Hideoutu do sada održanom jer jako pratim i volim UK party scenu, osim prošle godine, kada sam shvatio da mi je dosta Zrća, da sam sve to već negdje čuo i vidio i odlučio ostati doma. Ove godine odlučio sam se vratiti u Novalju. Peta obljetnica festivala, pet dana i možda najjači line-up ikada na pet festivalskih pozornica u klubovima Aquarius, Kalypso, Papaya i Euphoria bili su dovoljan mamac za prekaljenog festival-goera poput mene da Zrću dam još jednu šansu. Ponešto pomiješanih osjećaja, ali ipak bitno smanjenih očekivanja, ukrcao sam se na katamaran za Novalju u nedjelju predvečer. Već na katamaranu osjetila se festivalska atmosfera i 90 % putnika bilo je iz engleskog govornog područja i kretalo se prema otoku Pagu samo sa jednim ciljem – Hideout Festival.
Imam sreće što moj dobar prijatelj živi u Novalji, tako da sa smještajem nisam imao problema. Niti sa domaćom hranom i cugom. Možda zbog toga jer sam bio malo umoran od puta, možda zbog predivnog pogleda koji se pružao na Novalju sa mog balkona, možda zbog kasne večere i čaše vina previše, ili svega toga zajedno, umjesto na prvi dan Hideouta otišao sam u krevet. Realno je prvi dan bio zamišljen kao zagrijavanje za ostala četiri, pa sam umjesto zagrijavanja odabrao uživanje u Novalji. Prema komentarima ekipe koja je ipak otišla, nisam previše propustio.
Hideout redovito rasprodaje svoja izdanja par tjedana nakon što karte budu puštene u prodaju, a hrvatska obala polako, ali sigurno postaje jedna od najznačajnijih svjetskih party destinacija. Čini mi se da je službena brojka bila 13 000 osoba prisutnih na festivalu, što je dosta lijepo. Dosta lijepa bila je i festivalska mobilna aplikacija sa potpunim programom i vremenom nastupa svakog izvođača koja me je razveselila budući da je bila besplatna, te su organizatori svjesno odlučili izgubiti nešto novaca na prodaji fizičkih programa kako bi bolje informirali posjetitelje festivala. Way to go!
Jednom davno odlučio sam kako sunce i party za mene ne idu zajedno te od onda uspješno izbjegavam razne pool partije, boat partije i popodnevne evente općenito. Valjda se bojim da mi sunce previše ne udari u glavu. Zato po noći rado izlazim. Drugog dana Hideouta više nisam imao isprike za ostati u apartmanu i nešto prije ponoći uputio sam se prema Zrću u autobusu riječkog gradskog prijevoznika Autotroleja, koji svake godine uputi petnaestak autobusa na Pag za vrijeme Hideouta kao potporu lokalnom prijevozniku koji nema dovoljno autobusa za ovoliki broj partijanera. Autobusi voze svakih 10-15 minuta i nema baš previše čekanja. Taman sam stigao u Aquarius gdje je Friend Within počinjao svoj garage-bass-house set. Možda malo prežestoko za početak, ali meni je baš pasalo. Za ovu večer odlučio sam ostati u Aquariusu jer su na rasporedu bili Gorgon City i nakon njih Redlight koje sam jako želio poslušati. Gorgon City su poznati po svom bass house zvuku, te su me dosta iznenadile acid house trake koje su dominirale njihovim setom, dok su svoje uspješnice ostavili za kraj. Što reći? Spusti pa digni, rulja je divljala, a i ja zajedno sa njima. Sunce sam dočekao zajedno sa Redlightom i prepunim Aquariusom. Redlight inače vrti mješavinu bassa, housea, trapa i hip-hopa, a nasmješena lica prisutnih pokazala su da niti ovoga puta nije razočarao.
Treći dan započeo sam u Euphoriji u ponoć, kada je započinjao britanski dvojac My Nu Leng iz Bristola. Euphoria je jedini neograđeni klub na festivalu, tako da je njihovom nastupu prisustvovalo šareno društvo sa UK jezgrom. I svi skupa su neprestano skakali gore-dolje. Zvuk My Nu Lenga mi je izrazito zanimljiv jer uspješno mješaju dubstep bass, ravne ritmove housea i ragga vokale u vrtlog emocija nakon kojega je nemoguće ostati ravnodušan. Taman kada su dečki završavali, Justin Martin je počinjao u nedalekom Kalypsu tako da sam se odlučio preseliti tamo. Čini se kako je Kalypso doživio temeljito preuređenje i sada mogu reći kako je barem meni osobno jedan od najljepših klubova na Jadranu. Drvene platforme, drveni stage i drveni krovovi, te krošnje stabala raspoređene svuda po klubu stvaraju poseban ambijent, kao da ni nisi na Zrću. Justin Martin svira ipak malo lakšu i pitkiju glazbu od My Nu Lenga, te se predobro uklopio u novi Kalypso. Ali ipak je sve ostalo na bass-house-garage liniji, zbog čega sam i najviše došao na Hideout. Nakon Justina Martina u Kalypsu je nastupila Hannah Wants sa meni možda najkonkretnijim setom na ovogodišnjem Hideoutu. Hannah Wants točno je pogađala ono što sam želio čuti, dubok i malčice mračan neo-garage; spas za moju dušu. Negdje na pola njenog seta u klubu je postalo gužvovito, a ispred kluba se stvorio doista veliki red za ulazak, jer nakon Hannah Wants nastupao je garage velikan DJ EZ. Na početku njegovog nastupa nastalo je sveopće ludilo koje je naravno trajalo do kraja. DJ EZ je definitivno vrh!
Već sam malo bio umoran od dva dana garagea i bass housea, ali ipak sam četvrti dan odlučio započeti sa GotSome u Papayi. Nešto sporiji ritam sa dubokim zvukom basa baš mi je dobro sjeo. Odmah nakon njih nastupio je Shadow Child, a Papaya je postala prepuna. Ono što je zanimljivo primijetiti ove godine jest da gdje god da su svirali garage/bass izvođači klub bi se nakrcao do kraja, dakle garage je opet postao velik na UK sceni zbog čega sam sretan jer osobno dosta volim taj zvuk. Nakon Shadow Childa odlučujem se prekinuti sa bass houseom i otići na laganu šetnju do Kalypsa gdje su me čekali Scuba i Joy Orbison. Kasnio im je let, te su zbog toga odlučili odsvirati b2b što je meni u tom trenutku odgovaralo; bili su energični i bajkoviti u prostranstvima acida, housea i techna. Na kraju predivne večeri u Kalypsu nastupila je Nina Kraviz, sa trippy-acid-minimal setom baš karakterističnom za nju.
Peti dan započeo sam u Papayi sa Kölschom i njegovim romantičnim i razlomljenim modernim technom. Nakon njega odlučio sam opet u Kalypso, jer mi je tamo bio jednostavno najbolji vibe. Stigao sam taman pred kraj seta deep and soulful house velikana Kerri Chandlera. Odmah zatim stiže George FitzGerald te 3 sata drži okupljenom mnoštvu predavanje o house glazbi u svim njenim varijacijama. Nakon Georgea počeo je after. Na pozornicu se penju Seth Troxler i neki čudan mršavi tip u crnoj majici. Kad sam pogledao malo bolje, shvatio sam da je to Skream, kojeg sam zadnji puta gledao pred dosta godina u nekoj dubstep varijanti. Mome oduševljenju nije bilo kraja. Malo acid housea, malo housea i svi plešu. Baš sam imao osjećaj kao da sam prisutan na nekom povijesnom događaju i ovaj afterparty će mi ostati u lijepom sjećanju dosta dugo. Oko 8 Seth ostavlja Skreama samog na stageu koji nastavlja sve do 10 ujutro, kada sam i ja odlučio da je vrijeme za poći kući.
Nekih dva sata nakon završetka festivala polazio je autobus prema Rijeci, tako da sam se brzinski počeo pakirati i pun dojmova krenuo doma. Vožnja koja je uobičajeno trajala beskonačno, ovog puta prošla mi je u tren oka. Sretan i zadovoljan vratio sam se u rodni grad. Na kraju, mogao bi reći kako sam od ovogodišnjeg Hideout Festivala očekivao i nadao se da će mi biti lijepo i ugodno iskustvo i ništa više od toga. Nikako nisam očekivao da će mi biti toliko dobro! A ljeto je tek počelo…
Hideout Festival
FACEBOOK | WEB
