Dieter Moebius jedan je od otaca elektroničke glazbe kakvu danas poznajemo. Čini se da nas u zadnje vrijeme napuštaju upravo pripadnici te generacije…
Najprije nas je napustio Conrad Schnitzler, avangardni čudak, koji je s Moebiusom i Hansom Roedeliusom 1969. osnovao prvu postavu Cluster (tada još uvijek: Kluster). Njihovi su prvi albumi hrabro kročili relativno neistraženim teritorijem eksperimentalne industrial glazbe, izazivajući buku korištenjem klasičnih rock instrumenata na efektima i novih, futurističkih strojeva, nazvanih sintisajzerima.
Schnitzler iz grupe izlazi 1972., a preostala dvojica mijenjaju “K” u “C” i počinju izdavati 100% elektroničku glazbu. Album “Zuckerzeit” (1974.) je izvršio očiti utjecaj na Kraftwerk, koji po uzoru na Cluster odbacuju klasične instrumente u korist elektroničkih, ali upošljavaju marketing i lansiraju se na svjetske top-liste s “Autobahn” albumom. Roedelius i Moebius nisu imali tu estradnu žicu, premda je njihov rad prepoznat od strane ključnih pop-inovatora 70-tih, koji preuzimaju njihove tehnike skladanja i produkcije.
Kao uzore ih je navodio David Bowie, posebno vezano za svoju “berlinsku” fazu, koja je korijenski promijenila pop produkciju i senzibilitet. Njegov kolega Brian Eno je i svirao s njima: u “supergrupi” Harmonia, ali i na dva kolaborativna albuma. Krajem 70-tih, Cluster izdaju legendarne “Sowiesoso” i “Grosses Wasser” albume, da bi nakon toga titulu audio-istraživača polako počeli prepuštati novim generacijama, svojim glazbenim potomcima.
Moebius i Roedelius su se razišli 1981. i ponovno sastali nekoliko puta, a 2010. su nastupali u klubu Močvara: dva nevjerojatno simpatična djeda, koji su rukovali kompleksnim strojevima za sempliranje i arhaičnim sintisajzerima. Njihova je vještina ostavljala utisak posvećenih srednjevjekovnih zanatlija sa zavjereničkim osmijehom na licu. Sada Moebiusa više nema, ali će zvukovi elektroničke sinteze zauvijek ostati dijelom popularne kulture, za koju ih je i projektirao.
