Izložba “Night Fever” bitan je podsjetnik na vitalnu ulogu klubova kao centara kreativnosti i glazbenih utjecaja, na kojoj možete vidjeti zavidnu količinu fotografija mode kroz desetljeća te fotografije i planove plesnih podija klubova, a u posebnoj prostoriji slobodno možete preslušavati mikseva iz svih klubova.

Tko god je zakoračio u Berghain zna da je za stvaranje odlične atmosfere potrebno mnogo više od kvalitetne muzike, jer su moda, dizajn prostora i novi mediji vitalan aspekt klubova od samih početaka 60-ih godina prošlog stoljeća.

Klubovi kao što su njujorški Palladium otvoren 1985. godine, koji je pomirio disco karakter svog prethodnika Studija 54 i suvremenu umjetnost – ogromni mural i dvije enormne televizije nad plesnim podijem ili Cerebrum iz 1969. gdje su gosti bili obavezni nositi bijele halje prije no što bi ušli u psihodeličnu prostoriju s tematskim pićima i pravim pahuljama snijega, jedni su od aktera izložbe “Night Fever”.

New York je sredinom 1970-ih bio na urubu bankrota. U zraku se osjećala opasnost, ljude su pljačkali, međutim, to vrijeme je istovremeno bilo kreativno i boemsko. Mogao si uistinu osjetiti energiju u gay klubovima: posvuda je bilo frenetičnih, intenzivnih, znojnih tijela.

Ja sam radio kao odvjetnik, a moj prijatelj Steve Rubell je bio u restoranskom biznisu. U lošim vremenima ljudi su tražili bijeg, stoga sam predložio da otvorimo klub. Uočili smo jedan stari TV studio na zapadnoj strani Manhattana, koji je u to vrijeme izgledao poput Libanona – nesiguran za šetnju. Ali to nam se činilo ispravnim. Uvjerili smo Jacka Dusheya, vlasnika skladišta, da nam posudi 400,000 dolara kako bismo preuredili zgradu i stavili rasvjetu, nakon čega smo sastavili tim i sve je istog trenutka krenulo.

Tijekom sljedećih nekoliko godina, sve slavne osobe i velike face dolazile su u Studio 54. Nitko ih nije tražio autograme, tako da su mogli biti ono što stvarno jesu. Andy Warhol je bio sramežljiv i volio je promatrati. Mick Jagger se ponašao kao da je na pozornici, a Diana Ross je bila iznimna plesačica. Premda, nikada nisam vidio Donalda Trumpa kako pleše. On je bio ozbiljan tip.

Započeo sam kao čistač s 3 dolara po satu, ali sam postao nezamjenjiv počevši raditi kao menadžer. Nastavio sam voditi mjesto dok su Ian i Steve bili u zatvoru na 13 mjeseci [neplaćanje poreza]. Posjećivao sam ih, donosio im kovanice za telefonske pozive, govorio im što se događalo u klubu.

Tada je bilo mnogo kokaina, a muzika je bila prepuna energije, tako da bi ljudi plesali do 4 sata ujutro. Gosti su uživali kad bi se puštale njihove ploče. Madonna je pjevala na playback uz traku. Diana Ross bi pjevala uz svoje pjesme za DJ pultom.

Na Sundance Film festivalu ove godine premijerno je prikazan dokumentarni film “Studio 54” o čemu više možete sanznati OVDJE, a još fotografija iz najluđeg kluba ikad pogledajte OVDJE.

Na izložbi se može vidjeti preko stotinu kultnih omota ploča objavljenih u posljednjih 70 godina, napravljenih isključivo za potrebe albuma, kompozitora i glazbenika. Izložba započinje crtežom bijele golubice Pabla Picassa otisnute na omotu ploče Paula Robesona “Songs of Peace” iz 1949. godine, a među velikanima su se našla imena Andyja Warhola, Jean-Michela Basquiata, Cindy Sherman i Marlene Dumas.

Kustos izložbe je Antoine de Beaupré, ljubitelj hardcore glazbe i osnivač pariške knjižare Librarie 213, specijalizirane za rijetka izdanja i za knjige izašle iz štampe.

U galeriji, ali i na web stranici galerije, dostupan je i tvrdo ukoričeni katalog na 464 stranice, a ukoliko se nalazite u San Franciscu, izložbu možete posjetiti sve do 8. ožujka.