Naime, McGregor se u svom istraživanju i laboratorijskim eksperimentima usredotočio na hormon ljubavi, oksitocin, koji je ubrizgavao štakorima teško ovisnima o metamfetaminu. Rezultati su bili nevjerojatni – štakori su izgubili interes za drogiranjem, a njihova potreba za društvenim kontaktom i maženjem se znatno povećala.

U nekim studijama djelovanje oksitocina testirano je i na ljude, ali u malim količinama iz sigurnosnih razloga, međutim, željeni efekt je izostao jer velike molekule tog spoja teško prolaze iz krvi u mozak. Nastojeći riješiti problem, McGregor i Michael Bowen su uz pomoć kemičara Sveučilišta u Sydneyu krenuli u potragu za molekulom koja oponaša djelovanje oksitocina, a koja lako može preći iz krvi u mozak. Molekulu su nazvali nazvali SOC-1 (synthetic oxytocin-like compound 1), a njezino je djelovanje razvijalo druželjubivost kod štakora, istovremeno smanjujući njihovu ovisnost o amfetaminu između 85 % i 90 %. S jednakim su se uspjehom majmuni ovisni o kokainu i babuni alkoholičari ostavili svojih ovisnosti.

”Izgleda da oksitocin sam po sebi ne djeluje kao nagrada. On je suptilniji. Izgleda da samo potiče želju za druženjem s prijateljima umjesto one za konzumacijom droga”, izjavio je McGregor za New Scientist Bowen.

Premda još nije poznato hoće li SOC-1 imati slično djelovanje kod ljudi, te kakve će posljedice imati po njihov društveni život, sama ideja o mogućem sintetiziranju tablete ljubavi ulijeva nadu.