“Notes On Rave In Dublin” je novi dokumentarac u produkciji DCTV i Rabble magazina, a fokusira se na nastanak elektroničke scene u Irskoj, slijedeći njezin tok od početaka u gay klubovima Dublina, preko komercijalnog vrhunca sredinom 90-tih do prelaska u novi milenij. režiser James Redmond je započeo s radom na njemu 2012. godine, a u međuvremenu je proveo gomilu intervjua s protagonistima izvorne scene i skupio gomilu arhivskog materijala, koji baca novo svjetlo na uzburkano razdoblje irske prijestolnice. Prema njegovim riječima, jedna je od ključnih točaka i pomicanje povijesnog fokusa s proslavljenih epicentara scene:

“Lako je pričati o naslijeđu gradova kao što su  Bristol, Berlin, Manchester, London, pa čak i Sheffield, ali kao da je Dublinu zanijekana svijest o vlastitoj muzičkoj povijesti ili još gore – grad kao da je sretan s priznanjem svoje neupućenosti u nju.”

Priča počinje u gay baru Flikkers, koji je djelovao u podrumu LGBT centra Hirschfield sve do 1987., kad je zgrada izgorjela. Dotad, klub je uspijevao financirati djelatnosti čitave organizacije, koja je u tadašnjim političkim prilikama djelovala praktički ilegalno. Ilegalne su bile čak i akcije vezane uz sprječavanje širenja AIDS-a, jer su se takve informacije smatrale “opscenima”. Nakon tragičnog kraja ovog bara, akciju su preuzeli klubovi Sides, Olympic Ballroom i Asylum, ali su vlasti poticale histeriju vezanu uz droge i provodile racije.

Ipak, kultura je opstala i rušila barijere, kao i klasne razlike. Ipak, s vremenom je inicijalna eksplozivna transformacija iz crno-bijele katoličke irske kulture u novu fluorescentno-neonsku supkulturu mladih počela jenjavati. Film završava na prijelasku 90-tih u novi milenij uz poslijednje polu-ilegalne rejvove i rast Dublin Electronic Arts Festivala. Osim toga naglasak je stavljen i na zakonsku promjenu koja je stupila 2003., dozvoljavajući vlasnicima barova da produlje radno vrijeme i tako promijene krajolik klupske kulture.

Što se sadržaja filma tiče, tu će se moći vidjeti puno materijala koji budi nostalgiju, ali i čuti iskustva posjetitelja legendarnih partyja, koji dočaravaju to nevjerojatno razdoblje. Redmond tvrdi:

“Kontaktirao sam puno ljudi kako bih gledateljima pružio jedan topliji sadržaj i učinio sam sve kako bih izbjegao klišeizirane snimke vlakova s grafitima, ali na kraju su vlakovi ipak našli svoje mjesto u filmu. Tko ne voli sanjariti gledajući kroz prozor vlaka dok se kotrlja gradom?”

Tu je još jedna bitna komponenta, koju današnje mlađe generacije izbjegavaju, jer smatraju da je i njihovo doba jednakuo uzbudljivo, a starije zato što im je žao što su najuzbudljiviji dani njihovih života ostali u 90-tima. Redmond je bio premlad da bi iskusio nastanak dublinske scene, ali je izuzetno svjestan ovog aspekta:

“Zapanjuje me koliko se danas dosađujemo u usporedbi s uzbuđenjem koje su ljudi tada osjećali. To je stara i otrcana tema, ali kad provedeš pet godina slušajući ljude kako se toplo prisjećaju ‘potpune kulturne promjene’, kako ju u traileru naziva Fiona McPhillips, jednostavno je teško ne fokusirati se na tu činjenicu.

Definitivno se čini kako i naši najluđi vikendi stoje u sjeni nečega što se dogodilo prije. Kako je netko rekao, nostalgični smo za dobom koje nismo niti iskusili i to ograničava našu sposobnost da guramo stvari naprijed i zamišljamo budućnost koju ćemo sami stvarati.”

Pomalo pesimistično, ali istinito. Prvi korak prema toj budućnosti mora biti upravo suočavanje s istinom, a dok se dokumentarac ne prikaže u cijelosti, ugrabite komad povijesti u traileru: