NiM, nekoć poznat kao 100names oduvijek je bio samozatajan producent, barem što se tiče promotivnih aktivnosti. No, ovaj poduzetan momak ostavio je ovdje sve i posvetio se studiranju u New Yorku. A nastavio se baviti i produkcijom, te mu uskoro izlazi nov EP za jednu englesku etiketu. O životu u Velikoj jabuci, clubbingu i sličnome, virtualno smo izmjenili pitanja i odgovore.
Hello Nim, dalek put od Hrvatske do New Yorka si prevalio. Možeš li nam se predstaviti, tko si, što si i otkud New York?
Bok ekipa! Ja sam Nim, račune plaćam radeći kao copywriter, guštovima ugađam stvarajući elektronsku glazbu, partner sam jednoj divnoj curi, roditelj psu zvanom Steve i zadnjih godinu dana sam u NYC-u na poslijediplomskom studiju – ganjam svoj “MA in Media Studies” na The New Schoolu, s fokusom na “transmedia storytelling.” Zašto New York? Zbog izbora fakulteta (The New School je bio moj cilj), kvalitete edukacije i neopisive energije koju samo ovaj grad ima, a koja mi dosta odgovara.
U kratkom opisu na tvojem Artist fan pageu kaže da te nisu odgojili jazz muzičari, niti ti je otac imao puno ploča već da si imao kazeteofon koji si koristio za snimanje i spajanje različite glazbe. To je tvoja poruka onim biografijama u stilu – od malih nogu dok još nisam znao ni pričati me zanimala glazba – ili je uistinu tako bilo? Ako je tome tako, kako si dolazio do glazbe koja te zanima?
Ta priča sa kazetofonom je počela kad sam imao 14 godina. Što ne znači nužno da sam tada počeo drvit po produkciji, ali sam obožavao dekonstruirati stvari pa ponovo sastavljati audio fajlove – uzeo bih nešto postojeće, bio to intervju ili glazbeni uradak, rastavio na djelove pa sastavio po svom ukusu. Tada sam otkrio i zaljubio se u zvukove Chemical Brothersa, Underworlda, Massive Attacka i Prodigya. Glazba je nekako dolazila do mene preko ljudi koje sam upoznavao, nisam se morao previše truditi da je nađem. Odrastao sam u Labinu u Istri, i zapravo je nevjerojatno koliko je taj gradić izložen raznim glazbenim utjecajima, a ni ostale umjetnosti ga nisu zaobišle.
Stvari su postale malo ozbiljnije tek prije 2-3 godine kad sam počeo više truda ulagati u glazbu. Valjda je sve prije toga bila jedna jako duga priprema.
Prije Amerike, živio si u Hrvatskoj, gdje si nastupao pod imenom 100names i kako ti se sad s ovim vremenskim i fizičkim odmakom čini domaća scena? Pratiš li uopće sadašnje stanje i neka imena?
Pa nisam se baš pretrgao sa nastupima u Hrvatskoj. 100names je bila ostavština 25-godišnjeg mene, u kojoj sam pokušavao sam naći ravnotežu između nekakvog live act-a i DJ-iranja, ali nisam uspio. Par nastupa koji su mi ostali u sjećanju su bili u &TD-u s ekipom Demodea i s Confusionom u zagrebačkoj Močvari. Zbilja sjajni ljudi, ugostili su me kraljevski. Kao NiM sam nastupio dva puta na Harteri.
Ne mogu reći da sam scenu u Hrvatskoj baš jako pratio, ali sam uvijek obraćao pažnju na dobru produkciju. Oliver Dragojević, primjerice, ima jednu stvar s predivnim beatom. Koolade mi je bio fantastičan producent. Hrvoje Crnić Boxer također. Luky je na skroz drugoj razini. Cura i ja još negdje čuvamo Felverov set Deeper Dimensions iz kraja 90tih – na kazeti.
New York, mitsko mjesto, kako ga ti doživljavaš i kako ljudi dišu? Kakav je clubbing – neki klubovi vrijedni spomena? Isto tako imaš li nam za preporučiti neke producente ili DJe iz New Yorka na koje bi trebali obratiti pozornost?
NYC definitivno nije mjesto za chillanje. Vrlo brzo skontaš da li bi mogao opstati ovdje ili ne. Svakog dana upoznajem ljude iz svih krajeva svijeta i generalno sam oduševljen njima. Ljudi su hiperaktivni, ali nisu nužno agresivni i to mi odgovara.
Klubovi vrijedni spomena su svakako Output i Verboten, ali pravi rejv se definitivno treba tražiti na bezbrojnim underground partyjima, često na tajnim lokacijama, u preuređenim starim tvornicama, ili ljeti na krovovima. Trenutno se veselim nastupu Aeroplanea na krovu Outputa. To recimo počinje u 5 poslijepodne i završava u 10 navečer.
Što se tiče producenata koji su iz New Yorka, najviše slušam Gil Scott Herona i Fischerspooner. Od DJ-eva, Lee Burridge je ovdje poveća ćunka, a Eli Escobar je nekako sveprisutan po klubovima. Tenaglia je i dalje poštovan, skoro jednakim intenzitetom kao u Labinu. Dobar party je svakako Tiki Disco. Zbog količine obaveza na faksu i na poslu propuštam cca. 70% događaja/izložbi koje bih volio vidjeti, ili glazbenika koje bih volio čuti. Pravo je čudo kad nađem vremena da završim stvar.
Gajiš različite stilove, barem što možemo čuti na tvojem Soundcloudu. Raznovrsnost je prednost ili je bolje biti specijalist? Također imaš i neka izdanja u planu, pa nam reci nešto o tome.
Deep Tech-House, Big-Beat i French House su područja u kojima volim eksperimentirati. No, ako se sutra probudim s idejom da remiksiram Đurđev Dan, onda ću vjerojatno ugoditi i toj ideji.
Moj drugi EP “Saturn” izlazi uskoro, 14.09., za label Baroque Records iz Velike Britanije. EP se sastoji od tri stvari: naslovna, Monolith i Flow. Svaka stvar je producirana u drugačijem stilu tako da se na EP-u mogu naći elementi minimala, big-beata i progressive housea. Prije mjesec dana sam izdao “Lunar” na kompilaciji Pulse Vol. 5 za Clubstream Records iz Švedske, što je pak stvar za chillanje, više bliža stilu Nicolasa Jaara.
I za kraj, imaš li možda dogovorene neke nastupe ili još njuškaš i tražiš gdje bi počeo?
O nastupima sam počeo razmišljati pred tjedan dana, jer je to bio prvi period u ovoj godini kada sam uhvatio malo vemena za rad na produkciji. Zadnjih par dana se bavim razdvajanjem stemova od svojih stvari u Abletonu tako da s kontrolerom mogu utjecati na različite elemente tokom live svirke. Svoj prvi nastup u New Yorku bih htio doživjeti na nešto drugačiji način od uobičajenog, pa sad ganjam muzeje i nastup koji uključuje ne samo audio, već i vizualne podražaje. Otpala mi je vilica kad sam skontao kako neki artisti ovdje vizualiziraju glazbu. Ali o tom nekom drugom prilikom.
Do slušanja!
NiM
FACEBOOK | SOUNDCLOUD | BEATPORT | TWITTER
Lana Flander
