Četvrto se izdanje Dimensions festivala formom nije uvelike razlikovalo od trećeg, što u principu nije loša stvar, jer ukazuje na to da su organizatori pronašli uspješnu formulu.
Naš je suradnik Neven tu formu i pohvalio u izvještaju s prošlogodišnjeg izdanja, koji možete pročitajte OVDJE. Utiske s ovogodišnjeg izdanja čekirajte u nastavku!
Piše: Neven Prišuta
Foto: Dan Medhurst, Ros Silcocks, Free Rubens
Od impresivnog kulturno-umjetničkog događaja otvaranja festivala u pulskoj Areni, koji nažalost prati nezgodna nemogućnost izlaska i ponovnog ulaska u Arenu, do organizacije floorova na tvrđavi, plaži i kampu, sve je bilo na poprilično visokoj razini. Posebice me razveselio nastavak tradicije „knowledge arena“ kutka, u kojemu se posjetitelji imaju priliku upoznati s najnovijim tehnologijama za produkciju i DJing, isprobati ih u slobodnom aranžmanu ili kroz radionice, te čuti pokoji trik iz rukava nekolicine festivalskih izvođača koji održe prezentacije.
S druge strane, kako su se organizatori, čini se, vodili principom zadržavanja pobjedničke postave, nekakvog većeg koraka u bilo kojem razvojnom smjeru nije bilo. Napredak ili promjena, naravno, nisu niti bili nužni da bi festival, koji je već uhodan, bio na vrhunskoj razini. Ipak, vidjeti da organizacija pokušava nadmašiti sama sebe, ukazala bi na onaj entuzijazam, koji bi takav događaj nedvojbeno izdvojio iz mašinerije festivalske industrije u koju projekti ovakvih kapaciteta vrlo lako upadnu. Ovdje bih naglasio kako je ova primjedba daleko od proglašavanja festivala isključivo komercijalnim projektom. Radi se više o opaski kako će tek naredne godine pokazati koje će sile i vrijednosti zauzeti konačnu i najčvršću poziciju u pozadini festivala. Pri tome je snažno mjerilo početni, glazbom motivirani elan, koji se neminovno intenzivnije osjetio po rođenju festivala.
S obzirom da već preko pola desetljeća posjećujem fenomenalnu lokaciju na kojoj se festival održava, upoznao sam njene potencijale i izvan okvira onoga što organizacija trenutno iskorištava. Iz te se perspektive zapravo javila i problematika pretjerane strukturiranosti lokacije i slobode kretanja. Iz razumljivih sigurnosnih razloga, većina puteljaka i staza kroz festival zadana je i ograđena, no tek nedozvoljeno skretanje s njih donosi puno istraživačko i estetsko iskustvo na toj fantastičnoj lokaciji, koje bih poželio svakom posjetitelju slobodnijega duha. Pritom, doduše, valja izbjeći pogled izmučenih redarstvenika koji jedva čekaju akciju i lov. Radi se de facto o stalnoj pojavi tokom festivala, gdje oni kao osoblje festivala preuzimaju ulogu policije (također vrlo aktivnu silu u bezrazložnom uznemiravanju i pretresanju), pretražuju i pretresaju posjetitelje te rijetko propuštaju priliku da interakciju s njima učine neugodnom, posebice ako nisu s hrvatskog govornog područja. O tome sam ipak previše čuo i svjedočio, a da ne bih napomenuo.
Što se glazbenog dijela festivala tiče, pažljiviji pogled na line-up odaje zaista veliku brojku kvalitetnih izvođača, kao i svake godine, no uz ipak nešto racionalniji trošak u terminima izvođača s najskupljim gažama. Sasvim opravdana odluka, čini se, pošto niti broj posjetitelja, niti kvaliteta glazbenih sadržaja nisu patili.
Koncert otvorenja započeo je live band elektronskim setom Floating Pointsa, vrlo dirljiva i snena izričaja te koji, moram priznati, ipak bolje zvuči u onim momentima kada nije previše instrumenata uključeno u isto vrijeme, ostavljajući slušateljima više prostora da ih zaista zvučno doživi. Uslijedio je nastup inače vrlo mi dragog benda Little Dragon, čija kompletna live izvedba nije imala niti približno one kvalitete, koje čine njihove studijske uratke zanimljivima. Uz poprilično konkretne i impresivno odsvirane gruvove, vokalistica upirući s previše energije gubi onu boju koja njenom vokalu daje specifičnost i neobičnu tripovitu atmosferu izričaja benda. Gubitak je na trenutke toliko intenzivan, da je dojam estetike u potpunosti ogoljen, te se svodi na impresiju male bespomoćne azijatkinje u nemilosrdnom snošaju s ranije spomenutim konkretnim i realnim ritmičkim dijelom priče. Naravno, i to je potencijalno uspješna estetika, no čini mi se daleko od onoga što bend može kada se energija vokala stabilizira. Dojam je tim više takav kada se usporedbi s nastupom benda na prvom izdanju festivala 2011., na Fort Arena 1 stageu, a karakterizira i blagi zaokret u cjelokupnom studijskom izričaju benda. Čini se kako se tek zahvaljujući studijskim mađioničarima to samo na koncertnom nastupu zaista može osjetiti. Four Tet je svojom live izvedbom definitivno popravio priču provevši slušateljstvo kroz svoj iskreni svemir. Pritom je, uz nevjerojatnu lakoću prezentacije sebe, odnosno svog autentičnog svijeta, podsjetio upravo na pravu umjetničku svrhu live izvedbe, za čiju genezu u današnje vrijeme ugrubo nije potrebni više od genijalca i laptopa. Svrhu, koju ostvaruje čim publika osjeća, a osjećala je njegovu ekspresiju i to na prvu, ukazujući kako izričaj pogađa svima dostupan emocionalni sklop. Sklop, koji pojedinci ipak rijetko sami uspijevaju kanalizirati, čime još više oduševljava.
I štinjanski uvod u festivalsku priču orkestrirao je Four Tet, svojim DJ setom na Clearingu, inače main stageu Dimensionsa i po meni najmanje impresivnom stageu. Odsvirani DJ set je, nakon njegove live izvedbe, iako odrađen na visokoj razini, bio u neku ruku zbunjujuć. Zapravo, nakon što sam dan prije gledao umjetnika kako istače svoju dušu pred čitavom Arenom, nisam mogao ne primijetiti distancu koja je postojala između njega i glazbe koju je birao za DJ set. Daleko od toga da ne osjeća svoje trake, ništa manje od bilo kojeg dobrog DJ-a, ali razlika je ipak bila zamjetna. Usprkos tome, kroz sve trake je provukao neku svoju crtu, te se čak i kada bi odsvirao funk trake, osjetio dašak prisutnosti tog njegovog svemira, kojeg live nastup u potpunosti otvara. Nastavak priče na Clearingu su orkestrirali Osunlade sa svojom Yoruba svećeničkom igrom housea koji ide duboko i izranja afro beatove i samplove, te Franck Roger s nešto uniformnijim house i deep izričajem. S obzirom na odnos koji gajim spram Clearinga, napustio sam ga unatoč zanimljivoj glazbi, kako bih prozujao po tvrđavi. Moment je to koji označava temeljnu problematiku posjetitelja Dimensionsa s njegovih 8 stageva, koji, koliko god je u nekom momentu negdje dobro, uvijek znatiželjno svrbe. Iskusni bi trebali znati da je to zamka koja vodi u besciljno lutanje tvrđavom, eventualno čekanje u redovima i, generalno, višesatni gubitak vremena, koji rezultira time da se ne čuje gotovo ništa. Na mom se primjeru ipak pokazalo da znatiželja vrlo često prevladava iskustvo, pa sam se tako tek zadržao na Rodhadovom žestokom i pumpajućem techno setu na Voidu, da bih se nakon nekog vremena dogovorio sam sa sobom da car jest gol, a da ta glazba nema niti približnu emocionalno-estetsku vrijednost koju sam ja u tom trenutku tražio. Trend koji sam primjetio u svojim lutanjima već prvog dana, i koji se, kad se izuzmu veliki headlineri, manje-više nastavio do kraja festivala, jest da je najveća gužva bila na onim floorovima na kojima bi odzvanjala hladnija, žešća, mračnija i tehnoidnija glazbena selekcija, dok su topliji i laganiji, house floorovi bili praznjikavi kao primjerice Clearing za seta Francka Rogera. Takvu bih pojavu mogao interpretirati kao kulminaciju globalnog trenda, odnosno zaokreta u elektronskoj glazbi ka tvrđem, pravocrtnijem tehno zvuku, za koji sam siguran da svoje podrijetlo ima u komercijalizaciji, odnosno pojmovnom širenju onoga što je počelo spadati pod naziv deep house u proteklih nekoliko godina.
Drugog dana festivala sam primijetio kako organizatori nisu vodili previše računa o zadržavanju flowa na pojedinačnim stagevima. Prvi takav primjer je nastup Surgeona nakon Underground Ressistance live izvedbe sa saksofonistom, inače seta prepunog pozitivnih vibracija i lakih nota, jazz i soul melodija uz razigrane ritmove. Eventualna blaga zamjerka ide momentalnim dominacijama saksofona izričajem, kad bi sakrio set, umjesto da bude u njegovoj službi. Surgeon je, s druge strane odmah uozbiljio i rashladio situaciju, te me unatoč zapravo dobrim trakama poslao na šetnju tvrđavom. Tamo me na Voidu dočekao Lil Luisov moćan jednotaktni techno s identičnim odzvanjajućim kickom na svakoj dobi uz perskusivne igre i koketiranje s acid zvukovima. Znači opet „samo techno“, opet krcat floor. Da stvar bude još redoslijedno sumnjivija, njegovom nastupu prethodio je Horse Meat Disco za koje dajem ruku u vatru (i nije neka oklada) da nisu udarali po tehnu. U tom trenutku, ne da sam bio siguran da politika organizatora nije bila sačuvati flow na pojednim floorovima, već sam počeo vjerovati da im je iskrena namjera što više prošetati ljude po festivalu. Kako me niti generički zvuk Bicepa na Voidu, niti oštar Avery na Moatu nisu privukli, vratio sam se čuti Surgeona, koji možda nije odgovarao mom trenutnom afinitetu, ali me je njegova kvaliteta ipak činila ekstra prilagodljivim na tu priču. Za mene je Clearing funkcionirao dok nije otpočeo set Blawana. Iako mogu razumjeti moć koju posjeduju ti identični odzvanjajući kickovi na svakoj dobi uz estetske prizvuke hladne željezne mašinerije u distanci, osjetiti ju ne mogu, pa sam po utjehu prebjegao u Fort Arena 1 gdje je Steve Cobby vrtio izvrstan, smislen i emocionalno raznovrstan (što je posebice teško kada je disco feel u pitanju) disco/house set s debelo mnogo masnih beatova, gdje sam se utaborio i uživao s nekolicinom okupljenih do kraja večeri.
Trećeg dana, festivalski je ritam budnosti doveo do nesretnih okolnosti i propuštanja željno očekivanih setova Dealana Smitha i Legowelta, te moj kasniji dolazak u tvrđavu. U momentu kada sam propustio sve zacrtane actove, mogao sam mirno prošetati tvrđavom, u potrazi za floorom na kojemu se skuhao dobar parti. Termin „skuhao party“ bi u ovom trenutku, za potrebe ovog izvještaja, bilo prikladno definirati. Odnosi se na party sa snažno uspostavljenom kolektivnom energijom, gdje postoji kemija između plesača i DJ-a. Party gdje DJ uspješno modelira dvosmjernu komunikaciju na sveopće zadovoljstvo, nešto čega mi je na festivalu nedostajalo. S obzirom na netrpeljivost prema Clearingu, odlučio sam propustiti Space Dimension Controllera (koji je, samo da napomenem opasku o flow terorizmu, nastupio nakon Juana Atkinsa) i svoju sreću potražiti na tvrđavi. Lutajući tvrđavom u potrazi za dobrom kuhinjom, zastao sam tek u Ballroomu gdje je Borut Cvajner čupao dragulje iz svoje kolekcije, a vjerujem da je takvu praksu nakon njega nastavio i Mimi. No problem s Ballroomom je njegov kapacitet od 75 ljudi, koji bi zapravo bio povoljan za kuhanje, da ne podrazumijeva podeblju gužvu i dugačak red ispred, ali i konstantnu fluktuaciju ulazećih i izlazećih ljudi, koja znatno otežava, ponekad i onemogućava proces kuhanja. Nerijetko se to sve svede na sviranje setova konstantno mijenjajućoj publici. U tom trenutku, ostalo mi je još jedno utočište, Fort Arena 1. Stage koji sam godinama sustavno zapostavljao, a večer prije je nahranio moju gladnu dušu, u tom trenutku na rasporedu je imao „Special guests“. Definitivno je vrijedilo pročekirati, jer sam upravo tamo zatekao fino skuhan tulum, te konkretnu, a opet neopterećenu glazbenu priču. Tek nakon pola sata iznimno ugodnog partijanja pod snažnim, ali i razigranim ritmovima i postojanom melodijsko estetskom pričom, pošao sam pogledati tko su „Special guests“, tek da bi zatekao Pepija (Jogarde) i Felvera kako sviraju b2b. Još jedan dokaz kako domaće DJ sile, iako bi ih rijetko koji domaći partijaner došao poslušati, jer ih „ima priliku često slušati“, znaju kako se kuha tulum mnogo bolje od nabrijanih stranih producenata, kad im se pruži prilika da djeluju u ovakvom settingu.
U nedjelju je na Clearingu nastupio jedan od festivalskih headlinera, George Clinton sa svojim sedamnaesteročlanim bendom, koji nije bio najavljen niti kao Parliament, niti kao Funkadelic, već kao njegov live. Iako mi je ta priča od prve bila nejasna, zaključio sam da je možda zbog toga tonac odlučio njega toliko pojačati, pa je cijela priča bila najugodnija za konzumaciju sjedeći naslonjen na ogradu nasuprot stagea, što je zapravo bila moja gotovo standardna, ponajviše zvukom uvjetovana pozicija za slušanje setova na Clearingu. Ovu, ipak ugodnu vožnju kroz povijest funka i disca, nastavio je set Moodymanna. Primjetiti ćete – za promjenu, jedan logičan redoslijed nastupa. Štoviše čak, Moodymann, preciznije njegova dama, otvorila je set Moodymannovom obradom Funkadelica. Iako sam puno veći fan Moodymannovih setova u sitni sat, koji su ipak puno manje zabavni i puno više deep, njegovi zabavni i versatilni setovi, kakve uredno vrti na Clearingu, posjeduju neodoljivu lakoću skakutanja iz funka u acid, iz acida u house, a ako poželi i iz housea u hip hop, sve do obrade Bob Marleyeve „Sun is Shining“ i tako naokolo. U principu, radi se o setu u kojem pravila ne postoje, tako se barem čini, no upravo ta lakoća tranzicija jest ono što sav taj kupus od selekcije čini ipak smislenim, čak i zabavnim u termninima flowa. Od ostatka večeri, izdvojio bih jedino odličan nastup Gerda Jansena, manje-više bezbrižnih, ali zanimljivih nota i masnih beatova uz odličan vizual na Voidu. Source Direct, čiji sam set htio poslušati na Garden stageu, nažalost je otkazan, jer je struja odbila daljnju suradnju, pa sam se našao na terasi Mungosa, slušajući nevjerojatno neozbiljan i nebulozan set izvođača pod nazivom Clap Clap, koji je u svojem naizglednom pomanjkanju estetskih vrijednosti čak iz nekog razloga bio i interesantan.
Sve u svemu, uspješno izdanje festivala, na kojemu se, ipak, uz malo truda može pronaći i čuti dobre glazbe za svakoga, bez obzira na ono što trenutno i trendovski prevladava. Ali, isto tako, kritično izdanje festivala, nakon kojega bi se čitav projekt mogao pretvoriti u bezdušnu industrijsku mašineriju, poput svoje starije sestre Outlooka, ako se organizacija ne dogovori sama sa sobom što zapravo žele od festivala u budućnosti.
Dimensions Festival
FACEBOOK | WEB
