Novi album gradi gorko-slatke electro sekvence na intimnim pripovijestima koje se zavlače pod kožu. Uskoro ih možete čuti uživo, a dotad ih preslušajte uz intervju!
Naoružan samo jednim sintisajzerom (srećom, Roland XP50 sadrži i prilično dobru ritam-mašinu) Goran Uroić a.k.a. ManMachine kanalizira klasični elektronički zvuk s kraja 70-tih i početka 80-tih godina. Umjetničko mu je ime referenca na poznati album grupe Kraftwerk, ali njegove tople melodije i vokali odražavaju ljudske emocije na puno otvoreniji način od ledenih harmonija njemačkog četverca.
Gotovo budističkog imena, “Almost Better Than Silence” je album u potpunosti obilježen nostalgijom, samo bez usiljene patetike koja ju obično prati. Na njemu se nalaze poetske biografije pop-zvijezda, kao što su Isus Krist i John Wayne, ali i anonimnih osoba iz otuđene svakodnevice. Međuigra tekstova i melodičnih synth pasaža slušatelja uvlači u sudbine likova, dok retro-šarm produkcije jednako zaziva pionirske dane elektronike, koliko pripada i suvremenoj underground estetici. Album možete u cijelosti preslušati na Bandcampu, a i skinuti – po name your price principu!
Odabrao si electro kao način izražavanja. Što te privlači u tom zvuku? Zašto njegove karakteristike najbolje oslikavaju priče koje oživljavaš u svojim pjesmama?
U tom sam zvuku zato što ga proizvodi klavijatura na kojoj stvaram. Doduše, sam sam ga uredio, ali nisam znao da ima neko ime. Radio sam sve po svome osjećaju. Sviđa mi se čistoća i jednostavnost tog zvuka.
Na ranijim su izdanjima teme bile osobne, dok na ovom albumu proživljavaš tuđe sudbine. Je li to gluma ili se u nekoj mjeri poistovjećuješ s likovima?
Zapravo, sve su moje pjesme osobne i većina ih počinje sa “ja”. Onda mi je to malo dosadilo, pa sam ubacio “ona” ili “mi” umjesto “ja”. Čisto da razbijem monotoniju. Ne znam je li to gluma. Pričam priče, svi su ti likovi – ja.
Neki od likova u tvojim pjesmama puše, piju i drogiraju se, a ti ne prakticiraš niti jedno od tih ponašanja – zašto si se odrekao tih dekadentnih navika?
Zato jer su me umarale.
Kako nastaju tvoje pjesme? Kojim procesom dolaziš do tekstova i melodija, a kako biraš zvuk?
U nekim potpuno neočekivanim trenucima, u mojoj se glavi rode neke potpuno neočekivane misli. Ako mi se te misli učine zanimljivima, zapamtim ih, a ponekad i zapišem. Zatim, radim na njima kad nađem vremena. Tako nastaju tekstovi. Ponekad, prije spavanja, u potpunom mraku i tišini volim prebirati po gitari – ako mi neka melodija ostane u uhu, ja je zapamtim, a ponekad i zapišem. Zatim, radim na njoj kad nađem vremena. Tako nastaje muzika. Onda sve to ukomponiram i snimim i tako nastaje pjesma. Zvuk biram po osjećaju.
S jedne strane, privlači te estetika socijalističkog dizajna i mitologija Jugoslavije – neke si motive uključio i u opremu dosadašnjih izdanja. S druge strane, u pjesmama koristiš engleski jezik, što je uglavnom znak američkog kulturnog imperijalizma. Što te privlači u socijalističkoj ikonografiji? Zašto nisi u pjesmama koristio jezik koji je uz nju vezan?
Jednom sam pokušao napisati i otpjevati pjesmu na hrvatskom i to iskustvo je bilo toliko poražavajuće, da to nikad nisam poželio ponoviti. Pisanje pjesama na engleskom možda i jest dokaz prevlasti američkog kulturnog imperijalizma, ali što ja mogu kad se Lou Reed rodio u Americi. U socijalističkoj estetici mi se sviđa ta kombinacija humanosti, grandioznosti i naivnosti. Ono što me doista fascinira u vezi iste, kao i socijalizma, je njezin tragičan kraj. Najbolji primjer je monumentalni spomenik Vojina Bakića “Spomenik pobjedi naroda Slavonije” (čija slika će biti na naslovnici mog slijedećeg uratka) koji je stvaran deset godina, da bi na kraju bio srušen i rastaljen u posuđe (bio je od nehrđajućeg čelika).
Imao si nastupe po regiji, ali i po ostatku Europe. Imaš li neke favorite na domaćoj / stranoj elektroničkoj sceni? Možda i neku zanimljivu anegdotu za podijeliti?
Iskreno, glazbu skoro da i ne slušam (to je jos jedna dekadentna navika koje sam se gotovo odrekao, iz istih razloga kao i ostalih). Dio sam ekipe koja pije na klupicama prije koncerta, a kad koncert krene, oni i dalje piju na klupicama.
Jesu li u planu još neki skori nastupi ili izdanja?
Upravo sam izdao album “Almost Better Than Silence”, pa ću provesti neko vrijeme promovirajući ga u regiji i šire. Možda snimim još neki EP do kraja godine, ali to mi se trenutno čini kao predaleka budućnost. Do kraja ove godine namjeravam nastupiti u Rijeci, Ljubljani, Becu, Berlinu, Pragu i gdje god me još pozovu… Posebno bih želio izdvojiti nastup s Panache Panache ove srijede u Medici.
Tvoji su koncerti poznati po ironičnoj teatralnosti. Dodaješ li time dodatnu dimenziju glazbi ili se razlog krije drugdje? Što spremaš za predstavljanje novog albuma u srijedu?
Nakon što sam, silom prilika, odgledao hrpu koncerata u svom životu i shvatio da je najvažnija stvar na koncertu muzika, te da je nikakav nastup ne može niti popraviti niti pokvariti, odlučio sam se opustiti (koliko je to moguće) i između pjesama raditi ono što me volja. Nekad šutim, nekad pričam gluposti, nekad gledam u publiku, nekad ne… Radim ono što mi se radi. U srijedu ću biti obučen u smoking, bijelu košulju, imat ću crnu leptir mašnu i srebrni MM na rukama.
Na zagrebačkom predstavljanju albuma, ManMachine-u potporu pružaju probisvjeti iz projekta Panache Panache – feniksa izraslog na zgarištu djelomično kultnih electro-punk bendova Crawander i Contract. Oni koji su djelomično razočarani što Crawander još nije izdao djelomično očekivani drugi (a Contract niti prvi) album, zasigurno će uživati u koncertu – naime, ova bagra u potpunosti obara Man Machineovu tezu o tome da nastup ne može popraviti muziku. Osim toga, njihova će se neukusna odjevna linija moći nabaviti po iznimno povoljnim cijenama.
Presjecite radni tjedan i navratite 7.10. u Mediku! Vrata dvorane Attack! se otvaraju u 22h, a upad je svega 20kn.
ManMachine & Panache Panache
FACEBOOK EVENT
