Niti ove godine Dimensions festival nije propustio zapapriti popis vrhunskih izvođača iz svih dimenzija elektronske glazbe te ih, u maniri vrhunske produkcije, upogoniti na floorovima od pulske arene do najzabačenijih kutaka tvrđave Punta Christo.
Kako mi je ove godine zbog putnih kombinacija posjetiti koncert u Areni bilo nešto kompliciranije nego prijašnjih godina, a nikada se nisam oteo dojmu da će Oliver u Areni ipak uvijek moći postići više u onome što čini, nego što je to Dimensions opening koncert u Areni (uzmimo da je Darkside bio iznimka), unatoč primamljivom popisu izvođača (Kamasi Washington, Massive Attack & Moodymann) morao sam odustati. Osluškujući impresije po dolasku na festival nisam stekao dojam da sam se prevario, a iako je meni osobno bilo krivo što je suradnja Boiler Rooma i koncerta otvaranja ove godine izostala jer ne mogu spektakl napokon popratiti od doma, mislim da je generalno za festival bolje da svoj koncert otvorenja rezerviraju za one koji su ga došli posjetiti. To također znači da Moodymann još uvijek nije nastupio ispred Boiler Room kamere, što se isto može promatrati kao vrlo zabavnu slučajnost.
U jeku dosadašnjih i ovogodišnjih događaja na tvrđavi Punta Christo, zaista se može reći da Dimensions predstavlja festival koji je u svojih 5. godina održavanja ne samo popratio svjetsku scenu underground elektronike, već nedvojbeno i doprinio njenom globalnom razvoju. Kako se radi praktički o jedinoj manifestaciji takvoga obima koja obuhvaća vrhunske i kvalitetne izvođače iz svih sfera klupskoga života, od njihovog ishodišta u formi funka i jazza, do njihovih najsirovijih suvremenih techno derivacija, može se samo nagađati koliko je izvođača i/ili posjetitelja pronašlo inspiraciju, (re)definiralo svoj ukus ili jednostavno uživalo u širokoj paleti glazbenih sadržaja zahvaljujući njegovom održavanju.
No, isto tako sam kroz sva dosadašnja izdanja festivala imao priliku posvjedočiti kako se elementarne izvedbene forme festivala tj. DJ setovi, iz godine u godinu u sve većoj mjeri uprosječuju te sam se spontano prestao opterećivati oko izvedbi koje moram poslušati. Za tu bih pojavu rekao da je ove godine kulminirala. DJ set na festivalu najčešće je interakcija same individualnosti izvođača, načina na koji ga “duh” festivala inspirira te naravno, povratne komunikacije s publikom. Takav obrazac zahvaća i instrumentalne live izvedbe, ali u daleko manjoj mjeri zbog konceptualnosti koju nosi live – kao čista izvedba koju publika može tek pogurnuti – dok je DJ set ipak puno više komunikacija. Moj osobni dojam jest da se na većini festivalskih floorova sada već nametnula ustaljena forma, od popisa izvođača koji na nekom flooru nastupaju do glazbe koju publika na tim floorovima očekuje čuti. Tome se može pridodati i svojevrsno opterećenje nečime što ću za ovu prigodu imenovati imperativom zabave, koji se osjeti prilikom konzumacije svih glazbenih sadržaja na festivalu. Takvo je saplitanje i rasplitanje okolnosti čini se spontano dovelo do toga da su izvođači instinktivno vođeni zadovoljavanjem očekivane forme i ne riskiraju previše, što posljedično dovodi do manjka izražajnog identiteta u njihovim DJ setovima. To u konačnici znači da je nerijetko poprilično svejedno tko svira, na Moatu se većinu vremena može čuti manje-više sličan techno, dok je u Mungosu uvijek gotovo identičan drum & bass, na Clearingu ako nije spektakularna izvedba bolje bi bilo da nije ništa, dok je Ballroom u tvrđavi i dalje prostor u koji ljudi uđu malo vidjeti, prije nego što se zapute dalje. The Garden i Arija su floorovi otvorenog tipa i slabijih ozvučenja, što dovodi do toga da se upravo na njima pretjeruje s glasnoćom i sve bruji od basa do zdravstveno rizičnih razina (tako je moj pokušaj slušanja Hodgeovog dub techno inspiriranog seta na Gardenu rezultirao bijegom od basa s prstima u ušima). Izuzev navedenoga postoje i glomazni Void te zvučno poprilično zahtjevan i nezahvalan Fort Arena 1, ove godine preimenovan u The Stables, kao uvjetno rečeno “višenamjenski” floorovi. Pozitivan se pomak dogodio na tim floorovima u vidu glazbeno smisleno raspoređenih slotova, za razliku od prošle godine. Generalne usporedbe radi, pamtim set Fred P-a iz Moata od prije par godina, koji je na impresivan način povezao svoju glazbenu kolekciju i ambijent, a načuo sam da je DJ Stingray ove godine postigao nešto slično upravo u Moatu, no to nisam uspio uloviti kao niti Space Dimensions Controlera kojemu je uslijedio Intergalactic Gary. Vjerujem također da je Calibre u Mungosu i ove godine (istovremeno s nastupom Larrya Hearda) po običaju napravio iznimku od ustaljenog drum & bass izričaja. Dakle, iznimnke naravno postoje – ali naletiti na njih, i ostati slušati dovoljno dugo da bi se uopće ušlo “u tranu” zapravo je čista lutrija, pogotovo jer mi se čini da ih je s vremenom sve manje. Na kraju dana, manje više svi setovi na festivalu su korektni (i onih 15% koji se uspiju, i onih 85% koji se ne uspiju čuti), ali jesu li zaista korektni DJ setovi onaj iskustveni faktor koji nam otvara nove dimenzije? Možda njihov kumulativ, pomnožen imenima koja iza njih stoje.
Time se dotiče pitanje imena odnosno popisa izvođača, najjačeg aduta Dimensions festivala – točnije onoga koji rasproda toliki broj ulaznica svake godine. Mora se priznati, uvijek odrađen na vrlo promišljen i znalački način te koji me, unatoč manjkavostima na iskustvenoj dimenziji, uvijek dovoljno motivirao da iznova posjetim festival. Zadnjih godina se tu ponajviše ističu koncertno-instumentalne live izvedbe, od prošlogodišnjeg nastupa Funkadelic sastava do ovogodišnjeg nastupa deep house pionira i veterana Larrya Hearda, koji kao Mr. Fingers nije nastupio live već 20 godina. No, kako izdanja festivala protiču, pokazuje se da popis izvođača, osim što uspješno prodaje festivalske ulaznice, i ne polučuje pretjerano pozitivnu korelaciju s kvalitetom cjelokupnog festivalskog iskustva. Generalni je dojam da se kreacija otela kontroli svojim kreatorima i pretvorila u mašineriju na čijoj se pokretnoj traci potrošačkih načela teško može pronaći prostor za humanističke vrijednosti, a to je za inspiraciju izvođačima DJ setova na underground elektroničkom festivalu i dalje presudno. Da li je sama veličina ovoga projekta, zajedno sa svojom poslovnom održivošću zapravo nepomiriva sa svojom idejnom glazbenom srži ili se projekt samo oteo kontroli kada je u pitanju komodifikacija glazbe i popratnih vrijednost, ja najiskrenije nemam pojma – ali oteti se dojmu da se navedeno događa, ne mogu.
Shodno tomu od ovogodišnjih nastupa niti sam toliko zanimljivih nastupa bio motiviran uloviti, niti bih previše toga isticao, no nastup Larrya Hearda ni iz koje perspektive ne mogu zaobići. Larry je kroz svoj nastup na jedan iskren način utjelovio svoju dušom navođenu i gruvom nošenu glazbenu viziju. Od cjelokupnog aranžmana do tempiranja najočekivanijih hitova poput “Can U Feel It” koji se primjerice prije konačnog delirija u originalu ušuljao u dva navrata prije, u znatno sporijim i suptilnijim instrumentalnim verzijama, bilo je evidentno da Larry ne samo da ima house u malom prstu, već je i njegova vokalna izvedba bila zaista impresivna – užitak je bio slušati baš kako je i on sam uživao nastupajući, s lakoćom kao da je to zadnji put činio jučer. No iako je Dimensions tu, mora se priznati, debelo pogodio, problematika s iskustvenom komponentom “korektnih” DJ setova na festivalu, perzistirala je. Također, za razliku od inspiriranog Larrya, nastup Moritz Von Oswald Tria koji mu je prethodio nije baš ponajbolje legao niti na Clearing, niti u rani termin u koji je smješten, a ne vjerujem niti da je trajanje nastupa od svega sat vremena doprinjelo pozitivnom razvoju priče. Tek su Joe Claussel u svojem stilu, unatoč poteškoćama sa sound systemom, i DJ Fett Burger & DJ Sotofett, odvrtili za moj dojam rijetko autentične setove. Kada sam sat vremena pred kraj ušao na Stables gdje su potonji bili zaduženi za čitavu večer glazbe, na flooru je bilo dvadesetak ljudi koji su se, bez imperativa zabave, izvijali na spore ambijentalne vibracije. I dok bi se na prvi pogled to moglo učiniti kao nešto ne toliko spektakularno, upravo to je bio je jedini floor na kojemu sam tu večer doživio moment da su svi koji su tu na glazbi, zaista unutra. Riskirali su, donekle su i ispraznili floor, ali su osim toga nešto zaista i postigli. Nimalo “korektno” odrađen set, već upravo onakav kakvoga vrijedi doći poslušati.
Sve u svemu, zaključio bih kako festival, unatoč standardiziranosti svoje forme i svim manjkavostima cjelokupnog festivalskog iskustva koje iz te standardiziranosti proizlaze, i dalje uspješno niže kvalitetne izvođače iz svih područja elektronike, a posebice hibride elektronike i žive svirke, te i dalje predstavlja snažnu i relevantnu silu razvoja globalne glazbene underground scene.
Dimensions Festival
FACEBOOK | SOUNDCLOUD | WEB
Neven Prišuta
