Premda su dio scene koja se može nazvati tzv. drugim valom industrial zvuka, Nurse With Wound nikad nisu prihvaćali termin “industrial” kako bi opisali svoju muziku. Radi se o britanskom projektu koji je na samom kraju 70-tih započeo Steven Stapleton, avangardni umjetnik, te kolekcionar bizarnih i živopisnih ploča. Njegova je inspirativna kolekcija (poznata pod nazivom “Nurse With Wound list“)još u tom razdoblju sadržavala skrivena blaga pionira elektroničke muzike, ali i daleko više od toga. Vođen principima povijesne avangarde, koji uključuju dadaističke i nadrealističke metode, impulzivno je snimio prvi Nurse With Wound album “Chance Meeting On A Dissecting Table Of A Sewing Machine And An Umbrella” još 1979. godine. Naziv tog albuma izravno referencira čuvenu proto-nadrealističku izjavu francuskog pjesnika Lautréamonta, a taj će smjer obilježiti i čitav ostatak karijere ovog intrigantnog projekta.
Tijekom 80-tih, Nurse With Wound su bili dio tzv. World Serpent obitelji, koja je uključivala jednako živopisne bendove poput Coil, Current 93, Death In June, Sol Invictus, Somewhere In Europe itd. Pristup tih bendova uglavnom je bio ezoteričniji i naginjao raznovrsnim praksama vezanim uz magiju i ezoteriju, dok je Stapleton ostao čvrsto vezan uz “bezbožnu” avangardu. Unatoč ateizmu, ipak je kroz sve ove godine bio čest suradnik i član Current 93, kroz sve njihove faze – od crne magije, preko budizma do današnjeg radikalnog kršćanstva. Sami Nurse With Wound 80-tih su izdali neke od svojih najbitnijih albuma, kao “Homotopy To Marie“, “Spiral Insana” i “Soliloquy For Lilith“. Taj bi se zvuk mogao definirati kao apstraktna ambijentalna muzika – nije namijenjena tome da bude samo pozadinska tapeta, već zahtjeva angažman slušatelja, ali zato obilato i nagrađuje. U međuvremenu, Stapleton je digao sidro i maknuo se iz toksične londonske scene kako bi započeo novi život na farmi koza u Irskoj.
Kroz 90-te, je bend je krenuo prema (uvjetno rečeno) konvencionalnijem zvuku s albumima kao što su “Rock’n’Roll Station” i “Who Can I Turn To Stereo“, ali i tu “konvencionalnost” treba uzeti s rezervom. Unatoč tome što se na njima može naći tribalnih ritmova i pop melodija, oni su idalje nosili solidnu porciju bizarnosti koja pruža nasladu istraživačima pomaknutog zvuka. Uslijedila je i serija zajedničkih izdanja s Current 93, a novi je milenij donio još eksperimenata sa stilovima kao što su jazz, lounge, pa čak i instrumentalni hip-hop. Tijekom godina, internet je ovaj sadržaj učinio dostupnijim, te je u bazu fanova uspio regrutirati i neke nove generacije željne vanserijskog iskustva. Stapleton je čitavo vrijeme ostao jedini stani član benda, a u trenutnoj se postavi nalaze još neki veterani britanske post-industrial avangarde: Colin Potter i Andrew Liles. Upravo su u toj postavi došli nedavni posjet Berlinu.
Berlinski se koncert Nurse With Wound održao 28.4. u samom centru grada, točnije u živopisnoj protestantskoj crkvi Sophienkirche. Nekome se odabir lokacije može činiti neuobičajenim, ali samim time odgovara karakteru ovog nesvakidašnjeg projekta. Ovaj je nastup dio šireg projekta organizacije avangardnih koncerata u crkvama diljem Berlina, za koji je zaslužna vizionarska kustosica / producentica Manuela Benetton. U intervjuu prije koncerta, Andrew Liles je dao do znanja da materijal neće nalikovati ničemu s albuma, te da je “svaki Nurse With Wound koncert zapravo proba za sljedeći“. Improvizacija je ionako njihov ključni alat, a za ovu im se priliku pridružio još jedan počasni član: James Hill, a kako smo uskoro imali priliku saznati – i jedan gost iznenađenja.
Sophienkirche nije pretjerano velika crkva, ali je izgrađena tako da iz podnožja djeluje doista impozantno i lansira pogled ravno u nebesa. Bilo je zanimljivo vidjeti poveliku skupinu ljudi pred njom, koji svakako nisu djelovali kao da idu na misu: bilo je tu različitih karaktera – od uobičajenih crno-uniformiranih darkera, preko šarenih frikova u bizarnoj odjeći i metalaca s bogohulnim majicama do sasvim neprimjetnih low profile građana. Vezano za nastup u crkvi, Liles je u intervjuu primjetio još: “Osobno, uživam u perverznosti toga, gomila zakletih ateista koji dižu bezbožnu buku u Božjoj kući. To što na dozoljavaju da sviramo u crkvi jasan je pokazatelj opadanja religije na Zapadu, vidim to kao dobru stvar.” Prije ulaska, dobili smo koristan savjet da se popnemo na gornju etažu, pošto ćemo odandje kvalitetnije iskusiti nastup.
Nakon samog ulaza, slijeva je bio postavljen i pravi šank na kojem se moglo kupiti i alkoholnih pića, a zdesna je bio golem red za WC. Provukli smo je pokraj reda i popeli gore, prošetali po galeriji i sjeli kraj orgulja. Ekipa je bila vidno raspoložena, a veliko je platno kraj ogromne nakićene krune očekivalo projekcije. Za orgulje je sjeo gost iznenađenja – Jack Barnett iz art rock benda These New Puritans, te je ozbiljnim tonom zacrtao atmosferu koju su Nurse With Wound imali profanirati svojim dada ispadima. Na pozornici su se skupila četvorica bradonja za svojim synthevima, samplerima, efektima i drugim bizarnim gadgetima, a kad je Barnett završio uvertiru, pridružio im se.
Koncert je započeo prilično kontemplativno uz tihe neobične zvuke, šuškanja i nadrealnu ambijentalnu pozadinu, dok se gost James Hill nije dovukao do mikrofona s rukama punim papira s tekstom koji se spremao izrecitirati. Ovakav bi pristup zagrebačkoj publici mogao biti poznat iz avangardnih predstava kakve izvodi Indoš u Teatru ITD. Radi se o nasljeđu avangardnih pokreta kao što su futurizam ili dada, koji su se nametnuli umjetničkoj sceni početkom 20 stoljeća plasirajući upravo ovakav tip “apsurdnog” cabaret performansa. Srećom, taj pristup funkcionira i danas, pošto uspijeva izbaciti posjetitelja iz rutine i očekivanih okvira koncertnog iskustva. Pozadinski su zvukovi svojim suptilnim krckanjima, škripanjima i pulsiranjima pripremili teren za oslobađanje podsvijesti.
Nakon što je završio “litaniju”, Hill je nastavio proizvoditi bizarne zvukove za mikrofonom, a ostali su se bradonje u pozadini bacili na zahuktavanje atmosfere u psihodeličnom krautrock stilu. Na platnu su se prikazivali Stapletonovi kolaži, prilično nalik izvornim dada primjercima, samo izrađeni pomoću suvremenih motiva. Nalik na komade kakve su izrađivali Max Ernst, John Heartfield ili George Grosz, idealno su odgovarali glazbenoj podlozi, a na neki način i oživljavali duh Berlina netom nakon prvog svjetskog rata. Gotovo neprimjetno, publika je začarano utonula u pomaknutu bajku koju su servirali simpatični bradonje. Kao i obično, Stapleton je pokazivao iznimnu staloženost i doslovno zračio posvećenom magijom dok je zadavao apstraktne osnove pulsirajućoj ceremoniji, potpuno vladajući svojim instrumentima. Njegova se aura pretočila i na ostatak benda, a samim time i na publiku koja se rastapala u srazu glazbe i vizuala.
Premda bi se moglo reći da je u dijelovima koncert bio i ponešto pretih, no kad god bi se napetost nakupila, psihoaktivni su industrial loopovi doista glasno odzvanjali crkvom. Nurse With Wound pružaju transcendentalno iskustvo bez delirija koji donose droge, a pritom kroz njega vode na šamanski način. Nakon eksplozivnije etape, zvuk se ponovno stišao, a Stapleton se posvetio izvlačenju bizarnih zvukova iz električne gitare, provučene kroz razne efekte. To je podsjećalo na rano, “klasično” razdoblje ovog projekta, a time su stari fanovi dobili i porciju nostalgične zadovoljštine. Bilo je tu i scratchanja na CDR-ovima – doduše, ne onakvog koje se može čuti na hip-hop ili klupskim nastupima, već bližeg musique concrète i eksperimentalnoj glazbi 60-tih i 70-tih godina. Nakon što su otvorili novi psihoakustični krajolik, uskočili su u novi kraut / industrial loop i poveli prema još jednom orgazmu. Konstantna izmjena boja reflektora i bizarnih vizuala u ovom je trenutku bila već udomaćena i opušteno nas hipnotizirala.
Nakon još jednog klimaksa, Hill se vratio pred mikrofon i pojeo solidnu količinu papira s kojih je ranije čitao. Pozadinski je žamor syntheva, samplera i efekata još uvijek gradio zvučnu košnicu, polako otpuštajući napetost, a kad su nam raspleli moždane vijuge do kraja, Nurse With Wound su mirno i dostojanstveno završili nastup. Nakon njhovog odlaska, pljesak je trajao prilično dugo, uz oduševljena dobacivanja i pozive za bisom, ali se bradonje ipak nisu pojavili – ovaj se projekt nikad nije pokoravao pravilima rock estrade. Nakon izlaska na ulice Berlina naizgled ništa nije djelovalo promijenjeno, ali taj je utisak bio površan. Rijetko koji izlazak u klub, uz sve prestižne lineupove i “pomoćna sredstva” može pružiti iskustvo ovog intenziteta. Jedan bradati djed i vlasnik farme s kozama u Irskoj još uvijek može pružiti sakralno iskustvo čak i zakletim nevjernicima.
Srećom, ovo nije jedino od takvih iskustava kojima se možemo radovati – u istoj organizaciji 31.3. u berlinskoj crkvi St. Elisabeth-Kirche nastupaju japanski noise maestro Merzbow, veliki improvizator Keiji Haino i perkusionist Balázs Pándi. Njih trojica su nedavno izbacili intenzivan i duhovit album “An Untroublesome Defencelessness“, čiji će zvuk jednako prijati ljubiteljima industrial buke, kao i fanovima free jazz / noise rock izboja. Večer otvara kolaboracija koju će izvesti Heith i Jesse Osborne-Lanthie, a čitavo je događanje uvod u Saturnalia festival koji će se održati u Milanu 17. i 18.6.
Još se jedan događaj sprema u 9. mjesecu, gdje će nastupati Pan Daijing, Valerio Tricoli (PAN), Werner Dafeldecker i Beatriz Ferreyra. Ako ste planirali skočiti do Berlina, svakako imajte ove događaje na umu – nemojte si dozvoliti da užitke koje može pružiti ovaj grad svedete samo na bauljanje po klubovima.
Foto: Ana Škrebić
Izvijestio: Petar Car
