Kada su u pitanju house, techno i većina ostalih srodnih (pod)žanrova, spotovi su uglavnom sporedni. Glazbu najčešće nalazimo i istražujemo na SoundCloudu ili YouTubeu koji nam dok otkrivamo nove nevjerojatne zvukove najčešće ponudi sliku bijelog vinila, iako ponekad, ruku na srce, bude i u boji. Nedojmljiv vizualni prikaz dojmljive glazbe koju slušamo možda će vas češće natjerati da odvojite oči od monitora i nesputanim plesom u intimi vlastite sobe nadoknadite jutarnju gimnastiku, ali sigurno bi bilo zanimljivo i vidnim osjetilima interpretirati mračni atmosferični techno ili nekoliko milja duboki house.
Berlinski umjetnici fokusirani na video, Kevin Paschold i Sebastian Kökow, žele unijeti promjene po pitanju elektroničke glazbe i videospotova. Pod zajedničkim imenom the29nov films do sada su samoinicijativno napravili više od 1000 glazbenih spotova bez usuglašavanja s artistima čiju glazbu koriste. Za sad im ide i relativno dobro, budući da su za svoju polulegalnu umjetnost unazad nekoliko godina do sada dobili samo par tužbi.
Unatoč formalnostima oko korištenja glazbe, ovaj umjetnički duo svojim si radom priskrbljuje sve više priznanja na glazbenoj sceni, od fanova, artista i vlasnika labela. Bez obzira na tužbe, nekim artistima, kao što je primjerice Move D, korištenje njihove glazbe uopće ne smeta, dapače polaskani su i oduševljeni njihovim radom. Momci nisu u potrazi za slavom i dovoljno im je da ih se s vremena na vrijeme stavi na popis za neki klub, dobili su i nekoliko prilika za pokažu svoje VJ vještine u berlinskim klubovima, a jedan od njih, Sebastian Kökow, je čak odradio i gig u berlinskom Tresoru.
Kada rade spotove, the29nov films inspiraciju ponajprije vuku iz glazbe, koja funkcionira kao već postojeći soundtrack, a potom miksanjem i sempliranjem slobodnog videomaterijala, animacija i slika nastaju, u najmanju ruku, prilično neobično spotovi.
Drugi pristup spajanja slike i zvuka u suvremenoj elektroničkoj glazbi koji je istovremeno tako neočekivan i tako logičan je uglazbljivanje nijemih filmova. Improvizirana instrumentalna glazba koja je obično u pozadini takvih filmova zamijenjena je suvremenom elektronskom glazbom koja nevjerojatno sjeda na filmsku radnju, kao da su stvarane jednu za drugu, iako ih zapravo dijeli vremenski razmak od gotovo pola stoljeća. I kad bolje razmislite, zbilja – što bolje sjeda na njemački ekspresionizam, mistične sjenke i čudnovate likove od epskog Millsovog techna? Nijemi filmovi s techno soundtrackom dobivaju sasvim novu dimenziju, ali isto možemo reći i za glazbu koja im je dodijeljena.
“Metropolis” (1927.) + Jeff Mills (2000.)
Scena hipnotičkog plesa iz nijemog remek-djela Fritza Langa često je korišten materijal u VJ-ingu, a beatovi legendarnog DJ-a i producenta iz Detroita, Jeffa Millsa, oživljavaju hektičnu atmosferu iz filma.
“The Cabinet of Dr. Caligari” (1920.) + Hendrik Schwarz, Âme & Dixon (2010.)
Ekipa s Innervisions labela u Londonu je u sklopu umjetničke instalacije naziva “An Evening with Dr. Caligari” izvela live techno soundtrack koji je pratio prikazivanje ovog nijemog horor klasika.
“Nosferatu” (1922.) + Shed (2013.)
Njemački DJ i producent Shed uglazbio je nijemi horor F. W. Murnaua, “Nosferatu”. Mračni repetitivni beat i nemilosrdni bubanj izvrsna su podloga jezivom pogledu i zlim namjerama Grofa Orloka.
“Berlin: Symphony of a Metropolis” (1927.) + Gabsson Perry (2013.)
Iznimka od klasičnih horora je ovaj nijemi dokumentarac koji prikazuje svakodnevicu u Berlinu tijekom 20-ih godina 20. stoljeća. Berlinski producent Gabsson Perry osmislio je pet stvari koje su suvremeni pandan za originalnih pet činova koje potpisuje austrijski kompozitor Edmund Meisel. U Perryjevoj interpretaciji vidimo kako rana industrijalizacija u Berlinu pulsira u ritmu techna.
Od recentnijih primjera možemo izdvojiti Richieja Hawtina i Nicolasa Jarra. Šef labela Minus, Richie Hawtin, prošle je godine pod svojim drugim aliasom Plastikman u sklopu izložbe u Parizu uglazbio 12-minuti crno-bijeli nijemi film “Brumes d’automne” iz 1928. godine. Uz još jednog producenta i producenticu koje je dopao isti zadatak, cilj glazbene interpretacije bio je odgovoriti na pitanje što vidimo drugačije kada je muzika drugačija? Nicolas Jaar se pak početkom ove godine pohvalio da radi na soundtracku sovjetskog avangardnog filma iz 1969. godine, “The Color of Pomegranates”.
Kada je riječ o filmovima s kraja 20. i početka 21. stoljeća, imena producenata koji se bave elektronskom glazbom nerijetko možemo ugledati na odjavnoj špici, neovisno jesu li na soundtracku sudjelovali unutar granica žanra ili u potpuno neočekivanim izdanjima. U filmu “Nevina samoubojstva” možemo čuti Air i njihovu stvar “Playground Love” s izuzetno uspješnog albuma Moon Safari, neizostavni Vangelis u SF klasiku “Blade Runner” i nezaboravni Underworldov hit “Born Slippy” u Trainspottingu.
