Prije godinu dana Alexu Tayloru je bilo rečeno kako mora platiti dvostruko da bi ušao u noćni klub na Ibizi, otoku daleko najpoznatijem kao party odredište mladih diljem svijeta. Zašto? Zato što Alex Taylor boluje od cerebralne paralize pa mu (ne samo) prilikom noćnih izlazaka treba pomoć u vidu asistenta, koji je – eto odgovora – također trebao platiti upad. Klub Amnesia mu se nakon uloženog prigovora ispričao, ali je li se takva praksa postupanja s invalidima promijenila nabolje? Netom prohujalog ljeta Alex se vratio na Ibizu kako bi snimio Newsbeatov (BBC-jev program) dokumentarac “Ibiza: Access All Areas?” kojeg možete pogledati u nastavku.
Evo što je Alex naučio i napisao o rejvanju u kolicima:
1. Putovao sam poput kraljevske obitelji
Ako koristite kolica ili imate neki drugi oblik problema s kretanjem, aviokompanije nude posebnu pomoć u ukrcaju u avion. Kako ne mogu hodati bez pomoći, to je bilo prilično korisno. Značilo je to i da sam aerodromom putovao poput kraljevske obitelji, u automobilu s rotirajućim svjetlima. U samom avionu, do sjedala sam bio ispraćen u plavoj stolici s kotačićima. Pretpostavljam da sam izgledao kao verzija profesora Charlesa Xaviera iz X-Mena za siromašne. Putovanja invalida često se ne odviju glatko, ali moj put na Ibizu je srećom bio besprijekoran.
2. Pristup je još uvijek lutrija
Pristup noćnim klubovima na otoku je slagalica s nepotpunim brojem dijelova na raspolaganju, kako je pokazao moj povratak u Amnesiju. Njihova politika ulaza posjetitelja u kolicima je u najboljem slučaju zbunjujuća, a u najgorem odaje dojam da ih uopće nije briga. Mog asistenta opet nisu htjeli pustiti u slučaju da ne plati punu cijenu ulaznice, ali veći broj okupljenih ljudi koji su nas podupirali utjecao je na redara da popusti. Osjećaj da zapravo predstavljam problem o kojem se nikom ne da razmišljati nastavio se i u klubu Pacha. Iako nije bilo problema s ulazom asistenta, u klub sam ušao na sporedni ulaz, a moj put prema plesnom podiju je vodio preko stepenica. Naposljetku nas je jedan zaposlenik kluba usmjerio na drugi ulaz, neoznačen, a sve se činilo nepotrebno tajnovitim – kao da je moj pristup mračan izvor srama.
3. Toaleti za invalide su puni iznenađenja
Toaleti za invalide u noćnim su klubovima uglavnom zbunjujuća mjesta – ako uopće postoje – pa ni na Ibizi nije bilo išta drugačije. Amnesia je svoj toalet za invalide preuredila u prostor za osoblje, u kojem su bili i hladnjak i mikrovalna pećnica. Bio je to znak koliko se rijetko soba koristila u primarne svrhe. Pachin toalet, s druge strane, bio je jedna velika prostorija bez ikakvih držača, što je golemu udaljenost od WC školjke do umivaonika činilo neprelaznom. Što sam trebao, pridržavati se za umivaonik i mokriti preko sobe?
4. Ja sam “inspiracija”
Sve navedeno značilo je kako sam najčešće bio jedini čovjek u kolicima na plesnom podiju. To mi nije ni najmanje smetalo, ali je često vodilo do zanimljivih i urnebesnih reakcija. “Ti si prava inspiracija”, rekao mi je jedan partijaner. “Uvelike te cijenim, bravo, majstore” i “Može zajednički selfie?” bili su drugi komentari, a čuo sam i: “Znam kako je to, lani sam slomio prst.” Iako sam svjestan zabavne strane i razumijem da ljudi uglavnom misle dobro, njihovi iznenađenje i pažnja izazvani time što sam bio samo ja, u kolicima u klubu, malo su me iscrpili. Duboko u sebi pitao sam se – kad će ovo završiti? Kad ću prestati biti nešto neuobičajeno samo zato što sam na plesnom podiju? Vjerojatno onda kada se pristup za invalide u klubovima poboljša pa veći broj onemogućenih osjeti da su dobrodošli i uključeni.
5. Mogu pobjeći od svog invaliditeta
Nasreću, postoji više nego dovoljno ljudi koji mi iskustvo žele učiniti ugodnijim i plesati sa mnom ne zato što sam u kolicima, nego zato što se žele zabaviti sa mnom. Nije mi namjera izazivati suze, ali zaista sam uvijek dirnut pažnjom koju mi iskazuju drugi partijaneri. Da, postoje problemi pristupa vezani za moj invaliditet, ali nije ih nemoguće nadvladati. Sve je u stavu. Sve se to zorno pokazalo kada sam otišao u Es Paradis. Osoblje i gosti su bili više nego voljni da me prenesu preko nekoliko stepenica do glavnog podija. U takvom okruženju, kakvo je bilo i ono na tulumu uz bazen u Ocean Beachu, osjetio sam kako su barijere barem nakratko pomaknute.
“Ibiza: Access All Areas?”
