Ovo je kao mega fora zadnjih par dana. Kalifornijski producent Dylan Paz zamijenio je 5000 CD-a Biberovog albuma Believe sa svojim uratkom.
Čitava akcija, instalacija (nazovite je kakogod, samo je nemojte nazvati prvoaprilskom šalom jer ona to nije) trajala je par mjeseci jer je bilo potrebno kriomice zamijeniti CD-e u raznim Wallmartima i ostalim preprodavačima glazbe. Mediji naširoko hvale ovaj pothvat nazivajući ga fantastičnim PR potezom koji može samo koristiti ovom do sada relativno nepoznatom elektronskom producentu. Pazova glazba, koja se i ne razlikuje previše od Bieberove sada se nalazi omotana Bieberovim coverom.
Meni se od ove akcije pomalo povraća jer je jeftina i nema umjetnički integritet jer se šlepa na uspjeh naizgled omraženog ali ipak talentiranog glazbenika. Možemo danima pljeskati upornosti, inovativnosti i kreativnosti ovog pothvata, ali pitam se zašto je dobro odreći se vlastitog identiteta u svrhu promocije osrednje glazbe? I kako će se dugoročno ovaj potez isplatiti? Kao što rekoh, mediji se ljepe na ovaj potez kao sladoled na pločnik, ali naravno vrijeme će pokazati hoće li Paz poharati ljestvice Bieberovim stopama. Čisto sumnjam. Uostalom, tko još kupuje j***** CD-e?
Moreno Belić
