Klupska scena nekog grada nedvojbeno je definirana silama odnosno faktorima koji nisu pod kontrolom aktera scene. U ovom slučaju, argumenta radi, akterima scene prvenstveno smatram organizatore glazbenih događaja te vlasnike tj. voditelje klubova, iako su zapravo glavni akteri – sama publika.
Akteri, dakle, mogu prepoznati te faktore te u skladu s njima oblikovati princip svoga djelovanja, ali mogu isto tako pokušati djelovati zanemarujući ih. U tom slučaju će, kao što je primjer Zagreba mnogo puta pokazao, sile koje djeluju u suprotnom smjeru vjerojatno prevagnuti. O čemu se ovdje radi? Glavni faktor koji određuje prirodu clubbinga nekog grada, pa tako i zagrebačkog, jest sama veličina grada, a tek nakon nje preferencije i običaji građana koji se mogu klasificirati kao potencijalni posjetitelji noćnih klubova. No, ti faktori su u izvjesnom međudjelovanju te oblikuju jedan drugoga, time i scenu.
Da konkretiziram, nedvojbeno je da je Zagreb u prethodne dvije godine doživio procvat klupske kulture. To se očituje i po posjećenosti određenih klubova, ali i po broju uglednih gostovanja koja smo imali prilike slušati u istima. Ovdje, da ne bi bilo zabune, govorim o sferi globalnog undergrounda elektronske glazbe koji je i sam doživio procvat u proteklih par godina, što zbog razvoja medija i ubrzanja komunikacije, što zbog dostupnosti tehnologija potrebnih za bavljenje glazbom. Radi se dakle o događajima na kojima postoji generalno snažna orijentiranost publike na glazbu i s njom povezanu kulturu, a ne o događajima općeg ludila, vriske i bacanja torti u glavu (koji je ovdje naveden kao krajnji ekstrem). Valja napomenuti kako je, u slučaju Zagreba i Hrvatske, proboj inozemnih festivala na Jadran kao što su Outlook, Dimensions, Sonus, Garden Lighthouse i sl. definitivno imao velik utjecaj na navedeni procvat, približivši kulturu glazbe mnogim mladim ljudima.
No što je ostala specifičnost Zagreba u cijeloj priči? Činjenica da se zapravo radi o manjim i intimnijim klubovima. Što je tu posebice pozitivno? To što underground voli takve tipove događaja. Zašto? Upravo zato što su u suštini puno bliže onom izvornome kada govorimo o konzumaciji glazbe te njegovanju s njom povezane kulture. Atmosfera u tim klubovima puno češće će doći do one razine povezanosti kroz estetiku glazbe kao vodilju, nego što će se to dogoditi u klubu koji prima 500 posjetitelja. Razlog tomu je što su naprosto posjetitelji u većoj mjeri profilirani po glazbenom ukusu, drugim riječima DJ-u je lakše prepoznati raspon glazbenog ukusa u kojemu se kreću preferencije publike te iskomunicirati svoju viziju glazbe unutar toga raspona. S druge strane kada je u klubu preko 500 posjetitelja sama narav usijanja ima drugačiju psihologiju. Ona u tom slučaju puno više naginje na mentalitet mase što mijenja i samu kakvoću atmosfere, ali i čini nešto drugačiji tip glazbe prikladnim. To možemo promatrati kao kontinuum koji se mijenja sa povećanjem broja posjetitelja, ali naravno uz naglasak da se nipošto ne radi o strogom pravilu.
Ovdje se vraćamo na primarni faktor koji je oblikovao scenu – veličinu grada Zagreba. Zagreb je, sa svojih oko milijun stanovnika ako računamo i užu okolicu, grad u kojemu funkcioniraju klubovi kapaciteta od 150 – 250 posjetitelja. Ovdje se govori o novijem vremenu kada je segmentacija scene već debelo na snazi, a ne o vremenu kada je val elektronike početkom devedesetih tek krenuo te je njegova ujedinjena energija punila velike prostore. Veći su se klubovi u novije vrijeme otvarali, ali su se redom i zatvarali. Zašto? Zato što veći klub nije održiv kroz vrijeme. Pod održivošću smatram sposobnost kluba da s relativnom uspješnošću radi svaki vikend. Veći klubovi su zasigurno u mogućnosti u nekim okolnostima napuniti svoje kapacitete, ali kada bi se dogodio slučaj da klubovi takvih kapaciteta imaju 80 do 100 posjetitelja cijela priča bi djelovala naprosto žalosno. Ubrzo bi i sami posjetitelji, obeshrabreni takvim iskustvom, odustajali od praksi odlaska u takve klubove koji bi doživjeli gašenje ili prostornu prenamjenu. Činjenicu da su neki europski klubovi takvih kapaciteta kao što su Londonski Fabric ili Berlinska Panorama dupkom puni gotovo svaki vikend ti klubovi ne zahvaljuju tome što žitelji tih gradova u većoj mjeri briju na undergound, već činjenici da se radi o gradovima koji su mnogoljudniji od cijele Hrvatske.
S druge strane, u zagrebačkim klubovima kapaciteta 150 – 250 posjetitelja i sa 80 – 100 posjetitelja, što je realnija prosječna brojka za underground događaj u milijunskom gradu, se može dogoditi lijep tulum te, uz uvjet da se neke druge stvari poklope, atmosfera može biti sjajna. Opet, u slučaju da u klub dođe 200 ljudi, dojam je da se radi o popriličnoj gužvi i visokoj dinamici te atmosfera lako postane ono po što su svi došli. Neki zagrebački klubovi koji podržavaju takav koncept su između ostalih i Attack i Grey Room u Mediki, Mochvara, Sirup te posebice Masters, sa svojim izrazito domaćinskim šarmom kao i ponekad privatnije orijentirani Das Haus, čija opuštena koncepcija ne prestaje oduševljavati posjetitelje. Takvo stanje stvari u neku je ruku i odgojilo zagrebačku publiku da preferira takvu glazbu i partija na način koji je, kao što sam već spomenuo, bliži samoj suštini undergrounda. To dovodi do toga da brojni ugledni glazbenici koji vole takav izričaj, ali inače imaju gaže u puno većim klupskim okruženjima, sa svojih zagrebačkih gaža odlaze posebno zadovoljni te šire tu riječ dalje. Koliko će se ta riječ daleko proširiti i kako će to utjecati na razvoj klupske kulture u Zagrebu, vrijeme će pokazati. Doduše, sezona koja je donijela najveći boom što se tiče gostovanja tek je iza nas, a njen trag tek odjekuje stoga se čini da razloga za optimizam zaista ima sve više…
Neven Prišuta
