Može li se uopće glazba posjedovati i svojatati? Prvi i ideološki odgovor na ovo pitanje je naravno da ne. Ali onda opet, svi to radimo u manjoj ili većoj mjeri. Svi imamo neke ‘svoje’ bendove, DJ-e, DJ setove, trake s kojima se uvelike poistovjećujemo i zna nam smetati kada ih netko drugi ‘izbrije’ na drugačiji način, još gore – svojata. No, ne činimo li mi tu upravo isto to?
PIŠE: Neven Prišuta
Posebno mjesto za ovu priča čuva svijet DJ-inga. Tko je prvi čuo neku traku? Tko je prvi pustio neku traku? Čija je neka traka? Sve su to pitanja koja će se nerijetko čuti u điru. Rasprave o ispravnosti toga vjerojatno se nikada neće okončati, a uvelike se odnose upravo na egoizam, koji sam pokušao opisati u prethodnom tekstu ‘Recept za uspješnog DJ-a’. Dok u teoriji glazbeno djelo primarno pripada autoru a sekundarno drugima, te ga se može odsvirati na nebrojeno načina, u nebrojeno različitih kompozicija, kada netko odsvira nečiju traku, ili kupi ploču koju netko već posjeduje – mogu nastati ozbiljne nesuglasice. Štoviše čak, ako netko ‘iskopa’ traku u vlastitom aranžmanu koju je već netko pustio ili posjeduje – može biti optužen za tzv. krađu.
S druge strane, koliko je zaista ispravno od nekoga ukrasti trake te brati slavu tuđim glazbenim iskopima? Ovdje je postavljeno mnogo pitanja na koje nema niti izravnog niti točnog odgovora. Ono što se može nametnuti kao rješenje je osobni moral, koji nije na uvid nikome osim samom izvođaču. On zna da li je ‘krao’ ili ‘posudio’ te da li je ‘dijelio’ ili ‘skrivao’. Ukoliko netko podijeli traku, onda može očekivati da će ju i netko drugi koristiti, a ukoliko ‘ukrade’, što god to podrazumijevalo, to je nešto s čim sam liježe i budi se. Također, nije li zapravo izvođač došavši na svirku i odsviravši traku, istu zapravo podijelio sa publikom? Ako se ne varam, upravo je to dijeljenje na svoj način ljepota tog umjetničkog izričaja. Ipak, pretjerano opterećivanje navedenim pitanjima se ipak čini malčice infantilan poriv koji proizlazi iz nedozrele ličnosti ili ugroženog, a gladnog ega, za što pak lijeka nema.
Općenito postojanje ovakvih tendencija može se povezati s konceptom umjetnosti DJ-inga. DJ ne stvara glazbu već stvara kompozicije. On kao takav nikada ne može u potpunosti posjedovati elemente svojih kompozicija, jer sam nije autor istih (postoje rijetki DJ-i koji sviraju samo svoje trake, ali oni čine debelu iznimku). Čini se kao da upravo zato što nisu autori elemenata vlastitih kompozicija kod DJ-a dolazi do izvjesnog kompleksa posjedovanja ili svojatanja. Isto tako sam siguran da su DJ-i koji su dorasli umjetničkom konceptu svog zanata, te dovoljno sigurni u vlastite kompozicije, navedeni kompleks davno prevazišli.
S obzirom da ova pitanja nadilaze i samu domenu DJ-inga, priliči im jedan pokušaj općenitijeg zaključka. Ono što je sigurno, jest da glazbu valja ostaviti da bude glazbom te u nju ne uplitati ego, koliko god to ponekad bilo teško zbog poistovjećenosti. Također, ukoliko netko ‘krade’ vašu glazbu – trebali biste biti sretni i gledati na to kao na prepoznavanje. To znači da netko s vama dijeli afinitete za estetiku, a navedeno umjetničko djelo vjerojatno će podraživati veći broj ušnih resica koje će u njemu uživati kao i vi sami.
