Znanstvenici otkrili zašto se starijima ne sviđa glazba mlađih generacija

Studija dala znanstveni temelj izreci ‘O ukusima se ne raspravlja’.

PIŠE: Ena Carić

Neuroznanstvenici Oliver Bones (Sveučilište u Manchesteru) i Christopher Plack (Kinesko sveučilište u Hong Kongu) proveli su istraživanje kojim su napokon odgovorili na vječno pitanje mlađih glazbenih entuzijasta: ‘Zašto se mojim roditeljima ne sviđa glazba koju slušam?’ Naime, rezultati su potvrdili kako je za generacijski jaz u vidu glazbenih preferencija odgovorna biologija – točnije, razlika između starijeg i mlađeg mozga.

Istraživački rad naziva Gubljenje glazbe: Starenje utječe na percepciju i subkortikalni neuronski prikaz glazbene harmonije bavio se korelacijom između starenja i načina slušanja glazbe. Znanstvenici su zaključili kako se mogućnost mozga da razlikuje određene zvukove smanjuje proporcionalno starenju, što objašnjava i generalno umanjenu tendenciju slušanja glazbe kod starijih ljudi.

Riječi konsonantno i disonantno dolaze iz latinskog jezika: consonans – što znači ‘zvučati zajedno’ i dissonāns, u prijevodu ‘razlikovati se u zvuku’. Upravo se na temelju ta 2 pojma razvila čitava istraživačka studija.

Kad je akord u sazvučju, on se sastoji od najmanje dva tona koja zajedno zvuče skladno, što kod slušatelja stvara smirenost i ugodu. Ako je, pak, glazba sastavljena od tonova koji nisu jednostavno predvidljivi ili savršeno usklađeni – zvučat će hrapavo i neuredno. Uzeti su primjeri moderne eksperimentalne glazbe koja je nerijetko sastavljena od disonantnih akorda i pop pjesama koje su u pravilu konsonantne.

Uzorak se sastojao od dvije skupine od kojih je jedna imala manje, a druga više od 40 godina. Puštena im je raznovrsna glazba koju su morali ocijeniti s obzirom na količinu ugode izazvane slušanjem, uz motrenje živčanih reakcija. Na opće iznenađenje provoditelja eksperimenta, neki stariji slušatelji disonantnu glazbu nisu ocijenili manje ugodnom, što je daljnim istraživanjem dovelo do zaključka kako im je starenjem otupjela mogućnost razlikovanja spomenute glazbe od one skladnih akorda.

Eksperiment je također pokazao kako starenje usporava mogućnost vremenskog kodiranja, a paralelno s tim, živčane stanice u mozgu slabije percipiraju brze fluktacije zvukova. Plack objašnjava kako je to potencijalan razlog zašto s godinama postajemo zatvoreniji prema novim glazbenim idejama ili glazbi općenito. Oliver Bones dodaje kako ipak nikad u potpunosti ne izgubimo moć razlikovanja glazbenog sklada od nesklada jer je upravo ta mogućnost ključ muzičkog uživanja, budući da emocionalni odgovor na glazbeni podražaj proizlazi iz intuitivne anticipacije tonova.

Ipak, jedan od pozitivnih zaključaka je činjenica da više vremena posvećenog slušanju glazbe dovodi do jačanja živčanih odgovora na glazbeni impuls.

S obzirom da smo započeli s izrekom, s njom ćemo i završiti – bez obzira na to što starite kao i vaš mozak, ukoliko vam je glazba dovoljno bitan aspekt života, nećete izgubiti muzikalnu britkost razlikovanja melodičnosti, kvalitete i značaja glazbe te vam time stariji ljudi koji su otupjeli na spomenuto, kada se radi o glazbi, neće biti u mogućnosti izgovoriti ‘Bio sam tko si, bit ćeš tko sam’.