PlusPlusPlus: opojni darovi svete planine

Čačačka je planina Jelica ugostila elektronske hodočasnike i napunila im baterije techno izbojima visokog napona, plemenitim plemenskim sampleovima i domaćom kuhinjom. Jack-in & chill out!

Ideja o festivalu eksperimentalne i plesne glazbe na šumadijskoj gori djelovala je dovoljno nadrealno da me ispuni nestrpljenjem. U neočekivanom obratu, saznao sam da još jedna ekipa iz Zagreba putuje onamo i to automobilom, pa sam se neopozivo prikrpao. Svoj sam dio zadnjeg sjedišta uredno napunio limenkama suhe jabukovače, koje sam praznio do granice, kad sam prešao na pivo, bez ijednog povraćanja. Probudivši se par sati kasnije, doznao sam da smo zaglavili u pogrešnom smjeru, što se moglo jasno uvidjeti po tome što su gostionice s roštiljem redovito s druge strane ceste.

Kad smo napokon stigli pred Čačak, vidokrugom se rasprostirao krajolik mehaničarskih i vulkanizerskih radnji raznih specijalizacija. Kao magijom prenesene, gostionice su se i dalje nizale sa suprotne strane, a ja sam očajavao zamišljajući domaće rakije ispod pulta drevnih pečenjara i užički kajmak, od kojeg nas je dijelilo 15-ak kilometara. Stigli smo pod planinu Jelicu i krenuli cestom strmo uzbrdo, da bi nas spasio restoran Petrović. Izgrađen na divnom vidikovcu, uz vrstan je roštilj posluživao jedan od boljih kajmaka, a dunjevačama i vinom grijao dušu pri nostalgičnom pogledu na Čačak, nekadašnji trgovinsko-industrijski centar.

Okrijepljeni, uspeli smo se automobilom do nasada zbilja ukusnih malina, gdje nas je dočekao ulaz na svetkovinu. Podigli smo šator na vrhu brda, a kako je bio najveći, to nas je ispunjalo mješavinom zasluženog ponosa i nježne sramote zbog megalomanije. Cijene pića su se pokazale ugodnima, pa se nije žeđalo. Izvalili smo se na livadu kao hipijevsko smeće, a bilo je i mirisnih štapića.

Ivković _01

Festival je otvorio čuveni Vladimir Ivković, DJ njemačke adrese, ali balkanske duše i to profinjene. Njegov je blago papreni psihodelični set prešaltao okupljene u realnost značajno drugačiju od svakodnevice, uzimajući u obzir svetost planine i njena ljekovita svojstva. Ne zastranjujući od tog ideala, ostali su izvođači prve večeri također lebdjeli u magijskoj izmaglici, dok su se hodočasnici međusobno upoznavali uz plamen, dijeleći razloge svog dolaska na ovo područje drevne sakralnosti. kӣr je u techno upleo arhaične mantre, a nakon intenzivnog industrijskog seta Atom/Output, povukli smo se u odaje, kako bismo prikupili energiju za sutrašnje izazove.

Noć _01

Osim što je bio zbilja udoban, šator je postavljen na idealnoj audio poziciji, pa su neki od nas ujutro svjedočili o noćnim setovima. Aparat za kavu nije bio odmah u funkciji, dočim se razbuđivalo šljivovicama. Techno je čekićao dolinom dok su se tamanile domaće gibanice, a mozgovi su lagano zakuhavali u lubanjama zapečenim podnevnim suncem. Nakon što smo poslušali dobro začinjeni Manguličin set, došli smo na nerazumnu odluku o šetnji ne-baš-obližnjim selom, gdje nas je apsolutni izostanak birtija i dućana, u kombinaciji sa zvizdanom i još nekim preparatima, bacio u transcendentalni zanos i zaborav – bez kojeg se ne bismo uspjeli vratiti u blagotvorno okrilje šume.

Nešto kasnije, bacili smo se u automobilsku avanturu do grada, kako bi smo se obložili cigaretama, zgrabili poveću lubenicu, pa igrom slučaja popili pravu kafu u sali kraj seoskog dućana. Njeno je uređenje odavalo originalnu kafansku atmosferu zlatnog doba Čačka, o kojem nam je vlasnik ispričao zbirku anegdota. Natrag na brdu smo se okrijepili slatkim, hidratizirajućim plodom i uplovili u kozmičke vibracije Andre Pahla, čije su vješte ruke i tankoćutne uši otvorila vrata u još jednu nadzemaljsku perspektivu.

Uslijedili su beogradski Makedonci Ti, koji su ranije u backstageu zbijali urnebesne šale. Pumpajući motorički “Neu!”-ritam nam je trenutno privukao pažnju, dok su nam simpatični, ali mekani pop refreni u nekim pjesmama zvučali previše bezopasno u usporedbi sa zujećim fuzzovima i britkom ritmikom njemačkog karaktera. Njihova je sugrađanka Svetlana Maraš zato isplela plejadu post-industrijskih mikro-kompozicija, koliko mašinske, toliko i ritualne poetičnosti. U međuvremenu sam bez recepta došao do nekih dodataka prehrani, koje su neki od nas podijelili, pa uza zvijezde zapredali mudrolije o apsolutu kozmičkog bitka, dok su ostali djelovali kao da su jeli ludih gljiva – ali bit će da je to zbog vatre.

Vatra _04

Krijepivši se gemištom, koji se ovdje zove špricer i ne sadrži pretjeran udio kisele vode, zaplesao sam na techno. Locirao sam grbaviji sektor podija i uvrnuo izvrnuti gležanj, a nebo se doimalo zvjezdanije no maloprije. Najviše je ljudi bilo uz logorsku vatru, brbljali su opčinjeni njenom toplinom i raznovrsnim vizualnim doživljajima koje je pružala. Razina opuštenosti koja je vladala ovim područjem izazivala je ljubav i zahvalnost prema planini. Zanesen čistoćom iskustva, za idući sam špricer zamolio da vino ne prijeđe pola čaše, pa zauzvrat popio krajnje sumnjičav pogled. Oko 4 me zateklo umatanje u vreću za spavanje, jer je ujutro čekao izazov: palenta, koju nikako nisam uspijevao zamisliti kao doručak.

Totemi _01

Srećom, bilo je kave. Jan Nemeček je prostirao svoje prekrasne jutarnje droneove, a nizbrdica livade se umjereno, ali sigurno punila začaranim figurama posjetitelja. U ovom je trenutku svima postalo jasno da je apsolutno nebitno tko svira i da je cjelokupni festival JEDAN nastup, Gesamtkunstwerk i ritualna svečanost. Djeca i odrasli su se igrali totemima od granja i šarene vune, ponovno učeći zaboravljeni jezik pletenih niti. Zatim su se prijatelji počeli rastajati, a mene bi od špricera uhvatila nostalgija da nisam vidio sjaj organizatora Baneta, koji je opravdano cvao nad blagodarjem, za koje je zaslužna njegova +++ ekipa.

Libanon _01

Nakon libanonskog ručka smo se ukrcali, pa ponovno prokrstarili prokleto zavodljivim krajolikom Šumadije, pušeći ukusne cigarete ruske proizvodnje, kojima hrvatski trovači ne mogu konkurirati. Na radiju Republike Srpske nam je sjajna retro emisija otkrila neusporedivu exotica izvedbu ‘Bumbarovog leta”, a mi smo blebetali gluposti do Zagreba, opijeni činjenicom da smo doživjeli pilot-epizodu jednog neusporedivog festivala, čije se korijenje u narednim godinama ima čvrsto uhvatiti u Jelicu. Samo da ne postane prevelik!

plusplusplus
FACEBOOK | WEB


Petar Car