Studentski prosvjedi bi mogli biti prilika za klabing scenu da pokaže koliko je zaista povezana sa svojom publikom.
Studentski prosvjedi koji se već mjesecima odvijaju u Srbiji izveli su na ulice tisuće mladih ljudi, odlučnih da izbore svoj glas, prava i bolje uvjete života. Ironično, upravo klabing scena, koja se u velikoj mjeri oslanja na te iste mlade ljude, ostala je zapanjujuće tiha kada je riječ o pružanju podrške svojim najlojalnijim konzumentima. Ova tišina otvara pitanje – je li klabing u Srbiji zaista samo biznis, bez ikakvog osjećaja odgovornosti prema zajednici koja ga čini živim? Pita se The Clubber, srpski portal o elektroničkoj glazbi.
Nema sumnje da studenti čine okosnicu klabing scene. Oni su ti koji pune klubove, kupuju ulaznice za velike nastupe i daju energiju svakom događaju. Njihova strast prema glazbi i želja za zajedništvom oblikuju atmosferu koja klabing u Srbiji čini posebnim. Ali dok studenti trenutno vode bitku za svoju budućnost na ulicama, klubovi, organizatori i promotori – oni koji profitiraju od te iste studentske energije – ostaju po strani.
Gdje su organizatori koji na plakatima promoviraju “društvenu svijest” i “revoluciju kroz glazbu”? Gdje su izvođači koji na nastupima govore o slobodi, klubovi i festivali? Vjeruje li klabing scena doista u te vrijednosti, ili su one samo marketinški trik za povećanje prodaje ulaznica?
Glazba je oduvijek bila alat za izražavanje nezadovoljstva i borbu za promjene. Od punk pokreta do rejv kulture, noćni život je često bio utočište za one koji žele rušiti norme i mijenjati svijet. Klabing, posebno u Srbiji, često se poziva na tu povijest otpora. Međutim, kada dođe trenutak da pokaže stvarnu solidarnost – ne kroz prazne slogane, već kroz konkretne akcije – scena se povlači u svoju zonu komfora.
Prosvjedi bi mogli biti prilika za klabing scenu da pokaže koliko je zaista povezana sa svojom publikom. Klubovi bi mogli organizirati događaje podrške, donirati dio prihoda studentskim inicijativama ili barem javno izraziti solidarnost. Umjesto toga, čini se da vlada tišina, kao da se brendovi boje politizacije, zaboravljajući da biti apolitičan u ovakvim trenucima znači podržavati status quo.
Razlozi za ovu tišinu mogu biti različiti. Možda je to strah od rizika – strah od reakcije vlasti, gubitka dozvola ili reputacije. Možda je to jednostavan nedostatak empatije – dok su ulaznice prodane, a klubovi puni, zašto bi ih brinulo što njihova publika prolazi izvan plesnog podija?
Ipak, takav pristup dugoročno urušava povjerenje između scene i njezine publike. Publika nije samo broj u tablici prodaje – ona je zajednica. Ignoriranje studentskih prosvjeda u trenutku kada se mladi bore za bolju budućnost šalje poruku da klabing scena ne dijeli njihove vrijednosti i ne vidi njihovu borbu kao važnu.
Klabing je više od glazbe i plesa – to je kultura, zajednica i način izražavanja. Ako se klabing scena odvoji od stvarnosti svojih konzumenata, riskira gubitak autentičnosti i dugoročne podrške publike. Mladi ljudi zaslužuju više od tišine – zaslužuju solidarnost. Klabing scena bi trebala stati uz njih, jer bez njih, scena ne postoji.
Kao primjer kako bi se trebala podržati ova studentska inicijativa, The Clubber je objavio još jedan inspirativan tekst naslovljen “Rejv Revolucija: Klub Bassiani i Tbilisi – Lekcija o zajedništvu iz srca elektronske scene”, koji možete pročitati OVDJE.
