Ako ste se ikada zapitali kako je izgledao klupski svijet u prvim kontaktima s ekstazijem za odgovor se pobrinuo Bill Brewster, koji je za Mixmag pronašao jednog od prvih londonskih dilera ekstazija iz acid house ere s kraja 80-ih, te s njime odradio zanimljiv intervju koji možete pročitati u nastavku.
Kada si se prvi put susreo s ekstazijem?
Prvi put sam uzeo ekstazi 1987. godine, tako da sam bio jedan od prvih koji su ga prodavali u Londonu. U prvoj pošiljci koju sam kupio bilo je 10 komada i svaki je koštao 25 funti, u to doba postojale su samo kapsule. Nije bilo tableta. Postojale su male žute kapsule od 125 miligrama. Kada bi ih otvorio unutra bi vidio sadržaj nalik na smeđi šećer. Probao sam sve što se nudilo 80-ih, tako da je ekstazi bio poput daška svježeg vjetra. Činio se tako čist i jednostavan. Vjerovao sam da uopće nije riječ o drogi.
Kako si prodavao?
Otišao bih u Shoom i vrećica od 200 komada nestala bi u pola sata. Samo bih stajao tamo s vrećicom u ruci trpajući novac u džep i na kraju kada bih prodao sve otišao bih do automobila s džepovima punim novca, podignuo bih tepih i rukama rasprostro novac, nakon čega bih vratio tepih nazad. Znao sam imati 3000 funti ispod tepiha! Na kraju te godine imao sam kutije cipela pune novčanica u mom stanu. Samo je pristizao.
Je li ekstazi postao dostupniji kako je postajao sve popularniji?
Otišao sam na Ibizu negdje u lipnju 1988., kad se neki klinac na malenom skuteru zaustavio tik do mene u sporednoj uličici San Antonija. Sjetio sam ga se iz Londona i Ibize, obratio mi se: “Dobivaš ekstazije od toga i toga, zar ne?” Odgovorio sam mu: “Da.” Rekao je: “Dobro, on ih nabavlja od mene. Ja ti mogu prodati komad po 9 funti.” Odgovorio sam: “U redu, da, molim te.” Nakon toga je sve otišlo uzlaznom putanjom. Kada je Spectrum krenuo s radom ponedjeljcima navečer bilo je ludo. Kao da ste dobili licencu za tiskanje novca.
Što si radio u tom trenutku života?
Izlazio sam gotovo svake noći. Običavali smo odlaziti u Spectruma ponedjeljcima, u Deliriuma utorcima, odvezli bismo se u The Haçienda srijedama i petcima, četvrtcima smo odlazili u The Future, a nedjeljom u Shoom. Izlazio sam i uzimao ekstazi. Bilo je predivno. U biti nismo pili, u biti nismo konzumirali ništa osim što bismo povukli dva-tri dima marihuane i uzimali ekstazi.
Je li tržište naprasno naraslo kako je 1988. odmicala?
Razbuktalo se poput vatre. Jednom kada su ljudi shvatili koliko je dobro, to je bilo to. Obratio sam vrlo mnogo ljudi na ekstazi. Ljudi koje sam znao, a koji su tijekom 80-ih prodavali speed i tripove, dolazili bi do mene i govorili: “Možemo li dobiti 100 komada toga?” Proljeće 1988., to je bila prekretnica u Londonu.
Je li policija znala što se događalo?
Nisu imali pojma što se događa. Policija je jedne večeri došla u Shoom kada sam ja bio tamo. Stajao sam za šankom s velikom kesom punom tableta u jednom džepu i velikim svežnjem novčanica u drugom. Bilo je čudno; gledao sam u njih, razmišljajući kako su elegantno odjeveni… I počeo sam pričati s njima. Šetali su uokolo sa zbunjenim izrazom lica, samo su šetali uokolo, nakon toga su otišli. Policija nije imala jebene ideje što se događa.
Žališ li zbog nečega?
Ne žalim ni za čim. 1988. je vjerojatno bila najbolja godina u mom životu, a 1989. i 1990. su također bile savršene. Te tri godine su bile najbolje godine općenito. U potpunosti su promijenile društvo i klupski život. Tu nije bilo pohlepe ili nastojanja da se zaradi lova, bilo je samo jebeno savršeno, a mi smo bili samo potpuno nevini. Iskreno, samo sam želio obratiti ljude na ekstazi jer je bio predobar.
