Nakon što sam prošle godine napokon posjetio deseto izdanje Elevate festivala u Grazu, nažalost na samo jednu glazbenu večer, ove godine sam sa zadovoljstvom sudjelovao u festivalu kroz nekoliko dana njegovog održavanja. Prvenstveno široki spektar kvalitetnih zabavnih i edukativnih sadržaja čine Elevate jedinstvenim festivalskim iskustvom koje toplo preporučam svima, te kojemu ću se zasigurno i nagodinu vratiti.
Prošlogodišnji izvještaj možete pročitati OVDJE.
Pomalo bajkovito iskustvo lutanja tunelima unutar brda na čijem vrhu je zvonik, do kojega se može pristići i futurističkim dizalom iz sredine ili dna same unutrašnjosti brda definitivno je najveći iskustveni adut među festivalskim lokacijama Elevatea. Na toj lokaciji odnosno u unutrašnjosti brda nalaze se tri floora naoružana Funktion One sound systemima te se većina glazbenog programa odvija ovdje.
Dom in Berg najveći je floor koji funkcionira kao glavni festivalski floor tokom večeri, te kao dvorana za rasprave i kino projekcije tokom dana. Uz pogodan oblik dvorane te adekvatnu poziciju i intervencije ton majstora na ovome flooru Funktion One sound system zaista funkcionira besprijekorno. Prvu večer moga boravka odnosno drugog dana festivala Dom je ugostio trap/bass/footwork/hip-hop orijentirane izvođače. Odvučen drugim lokacijama intimnijieg settinga i apstraktnije poetike, od glazbene ponude nisam posvjedočio mnogo čemu izuzev što sam bacio uho na set legendarnog DJ Funka. Iako sam od ovoga pionira ghetto housea očekivao čuti ponešto “Dance Mania” ghetto/funk/house dragulja njegov izričaj je bio u većoj mjeri footwork/trap stilske tematike pa navedene dragulje, ako je i povrtio, nisam čuo odvučen ponudom druga dva floora. Ono što sam u kratkom roku primijetio jest da mu je stil miksanja u jednakoj mjeri ghetto kao i glazbena selekcija. Poprilično. Trećeg dana festivala Dom je ugostio house velikana Osunladea koji je po svom običaju odsvirao set sa standardnom dozom afro elemenata uz istovremeno istaknutu soulful i jazzy notu, ali protkan debelim i neodoljivo plesnim house gruvovima. Ta paradigma toliko je stabilna da je dojam da set ne odskače čak ni kada je presječen gotovo pop vokalnim dionicama. Njegovom setu uslijedio je neko vrijeme zbog bolesti upitan nastup Black Madonne, čija onemoćalost nije bila ni približno vidljiva te je odvrtila kvalitetan set. Također protkan masnim gruvom nadovezujući se na Osunladea, uz ipak očekivano manje afro i više disco naglasaka te s pravovremenim gruvi techno ubodima.
Tunnel floor, kao što i sam naziv govori, izduženog je i tunelastog oblika s relativno niskim polukružnim svodom koji zamjenjuje i plafon i zidove. U takvoj konfiguraciji sound system ne funkcionira idealno te je zbog dominantnih niskih frekvencija koje se zadržavaju dodatno pojačan srednji i visoki raspon, što čitavu priču čini pomalo preglasnom te čini čepiće za uši vrijednim pomagalom. Ipak to me nije omelo da veći dio druge i dobar dio treće večeri provedem upravo ovdje slušajući prvog dana na momente ritmički razigran, na momentne duboko atmosferičan live set Johna Hecklea, kojemu je uslijedio četverosatni set Jamesa Shawa poznatijeg kao Sigha. Set pumpajućeg techna u kojemu je kontinuirana, tematski izdvojena bas linija česta onoliko koliko i leteća svinja u Grazu, znači na razini halucinacije, a sav bas uključujući svoju melodičnost utkan u progresivne kikove. Uz hladne i industrijske melodije i semplove koji prate priču, ovakav bi izričaj vjerojatno ubrzo dosadio da Sigha ne miksa na način da se prijelaz može izvanredno definirati kao kratko razdoblje u kojemu traži i poravnava sljedeću traku, jer su većinu vremena dvije trake vani. Treću večer otvorio je Simon/off birajući iz svoje vinilne kolekcije kotrljajuću selekciju sinkopiranih bass/dubstep ritmova. Nakon odličnog Simon/offa je Rhythmic Theory iznio malo ambijentalniju, aritmičniju priču čijem izvođaču bi prikladniji naziv možda bio melodic theory, ako ništa onda zbog impresivnosti i težine koju su duge atmosferične melodije imale u njegovom setu. Tu večer Tunnel je vidio i nesvakidašnji live drum & bass nastup Paradoxa koji na sofveru za ritam iz 90ih te izravno spojen na tonski mikser izveo lajv koji sadržava neprekidne permutacije i igre amen break ritmova, dekonstruirajući i rekonstruirajući ih uvijek do ruba njihove plesne forme.
Dungeon floor, do kojega se može došetati s vanjske strane brda ili podići dizalom iz unutrašnjosti najsiroviji je stage, probijen u stijeni bez ikakvih pretjeranih adaptacija i rezerviran je uglavnom za live izvedbe. Druge sam večeri imao priliku poslušati live u izvedbi Jima Donadia aka Prostitutes koji se sezao od happy hardcore, preko jungle do deep i tech zvukova generiranih na njegovim mašinama. Live je sezao od repetitivnosti upečatljivih gruvova dovoljno nabijenih da pomiču samostalno uz minimalne promjene, do radikalnih i vješto izvedenih promjena čineći cjelokupno iskustvo nedvojbeno psihodeličnim. Treću večer festivala u Dungeonu sam iskusio sam izuzetan i hipnotičan live band nastup projekta Suuns & Jerusalem in my Heart. Upečatljiv nastup se ponajbliže može opisati kao Godspeed-oliki post-rock eksperiment uronjen u minimalistički elektronski okvir te suptilnu istočnjačku melodioznost koji kompozicijama daju još apstraktniji filing. Radi se o glazbi koja odvodi dovoljno daleko da se prepušteni slušatelj zaista dovede do trenutka u kojemu se, uz lagani podsmjeh samome sebi, na trenutak zapita gdje se zapravo trenutno nalazi.
Za after sate Elevatea namijenjen je Parkhouse, okrugli kućerak u središtu centralnog gradskog parka, staklenim prozorima otvoren i krošnjama zakriven, lociran pored omanjeg jezerca. Drugi dan festivala odnosno prvi after svirali su A:lex i Florian Scheibein, a drugi i zadnji after Hedonismus Hacienda. Dok je dvojac prvoga dana setting definirao malčice pre ozbiljno, Hedonismus Hacienda trojac su postigli iskonski dobar filing aftera veselijom i plesnijom selekcijom učinivši osjećaj do te mjere prirodnim, da mi se na momente učinilo da vidim afteraška lica sa zagrebačkih inačica istoga.
Glazbeni dio festivala zatvoren je u Nedjelju u Graz-kom Orphenumu live nastupima Jimi Tenora u solo, i Matthew Herberta u bend aranžmanu. Na lokaciji koja je u većoj mjeri nalik na HNK, nego na mjesto gdje se izvode bilo kakve inačice elektronske glazbe, ovi nastupili bili su još impresivniji. Nastup Jimi Tenora prvenstveno je impresivan zbog slobode i multiinstrumentalnosti pri čemu se često u izmjenjuju dionice reskih zvukova i lijepih harmonija koje izvodi u kombinaciji s nekim od instrumenata. Od momenata saksofonskih dionica s ritmom do simultanog pjevanja i sviranja flaute uz istodobno efektiranje zvuka na Korg kaos padovima, rezultat je bio nesvakidašnji glazbeni kolaž uz elektronsku podlogu. S pak neizostavno naglašenom opuštenošću izvedbe.
Live band nastup Matthew Herberta pak pretendira kao vjerojatno najimpresivniji live nastup kojemu sam ikada imao prilike posvjedočiti. Uz bend koji se sastoji od puhačkog tria, muškog i ženskog vokala, električne gitare, njega samog na klavijaturama i čovjeka na laptop/ableton/ritam kontrolama ovaj nastup obuhvaća i elemente kazališnoga u terminima igre svjetlosti, kostimografije, koreografije pa sve do interakcije s publikom. Primjerice sempliranja i ubacivanja riječi i pljeskanja publike izravno u kompozicije pri čemu se Herbert pokazao kao izuzetan showman, a ne samo glazbenik. Upravo takvo istraživanje ove hibridne glazbene forme u novim smjerovima bila je kruna kvalitetne i avangardne glazbene priče ispričane na ovogodišnjem izdanju festivala.
Uz kvalitetnu glazbenu ponudu Elevate nudi i široku paletu dnevnih tema kroz radionice i projekcije, od kojih su neke na engleskom, a neke na njemačkom (sa ili bez prijevoda) jeziku. Teme se uglavnom vrte oko tehnološkog aktivizma, kriptografije, nevidljivog weba, prava na slobodu govora, transmisije informacija, prava na privatnost, obnovljivih oblika energije i opasnosti suvremenog kapitalizma. Kako i ta priča ima dvije strane moguće je naletjeti na projekciju pseudodokumentarne emisije “Welcome to the Free Space” američkog autora Antonina D’Ambrosia koji kontra kulturi čini medvjeđu uslugu prikazujući ju kao proizvod, prilagođenu i namijenjenu konzumaciji upravo u maniri dominantne kulture. Sudeći po reakcijama publike, maniri koja nije samo meni bila sporna. S druge strane festival produbljuje vezu između spomenutog tehnološkog i umjetničkih oblika sa snažnom porukom. To poprilično dobro ilustrira javna Skype rasprava s akterima umjetničkog akta kreiranja “random dark web shoppera”, bota programiranog da nasumično kupuje stvari sa skrivenog, TOR protokolom dostupnog interneta čiji kupljeni predmeti su izravno izlagani u galeriji. Kada je “robot” kupio ecstasy koji je također izložen u galeriji droga je zaplijenjena, iako je u tom trenutnu bila umjetničkim djelom koji pripada galeriji, a “random dark web shopper” postao je prvi robot u povijesti koji je uhićen.
Iz svega prikazanog zapravo mi ne ostaje previše nego zaključiti kako je Elevate manifestacija koja pomiče granice kako u glazbenom, tako i u tehnološko-umjetničko-aktivističkom aspektu suvremenog djelovanja stoga mi za sam za kraj preostaje samo jedno, ponoviti tople preporuke iz uvoda.
Elevate Festival
FACEBOOK | WEB
Neven Prišuta
