Detroitski pionir i eklektični španjolski pijanist kombiniraju poletni Detroit groove s fino uglancanim aranžmanima.
Derrick May je ime o kojem se ne mora puno govoriti, pošto je svojim techno inovacijama zadužio brojne generacije koje i danas recikliraju njegov stil. S druge strane,mnogi možda nisu upoznati s neobičnim, nadahnutim radom koji plasira Francesco Tristano, klasično obrazovan glazbenik iz Barcelone, čija je misija uvesti kompleksne motive drevnih kompozicija u suvremeni futuristički pejzaž.
Tristano se, među ostalim, proslavio klavirskim verzijama detroitskih klasika “Strings Of Life” i “The Bells”, a dosad je surađivao s velikanima kao što su Carl Craig, Moritz Von Oswald, Agoria i Apparat, a 2010. je napravio pravi spektakl svojim nastupom u klubu Space na Ibizi. Njegov je stav kako je klavir preteča svih klavijatura, pa tako i sintisajzera, a svoju vještinu koristi upravo kako bi današnjoj publici premostio ponor koji leži između elektroničke i klasične glazbe. Dok ostali autori uglavnom samo lijepe klasične motive preko plesnih ritmova, Tristano radi na prožimanju i stapanju ovih pristupa, rađajući nove forme zvuka i kompozicije za doba koje tek ima doći.
Upravo zato je Derrick May odlučio nabaciti suradnju s talentiranim Španjolcem, a rezultat je eterični komad elektronike koji vozi klasični Detroit, a preko njega se lome i ponovno grade synth strukture kakve mogu odvirati samo ljudski prsti, bez sterilne pomoći sekvencera i kvantizacije. Doduše, zvuk syntheva je mogao biti malo opasniji, jer ipak zvuči trunku previše “svileno”, ali je to Derrick nadoknadio pomalo riskantnim imenom trake, ako uzmemo u obzir da riječ “minor” može označavati “mol”, ali i “maloljetnik/maloljetnica”. Bacite uho i prosudite na što je ciljao:
