MP3 je još od devedesetih godina dominantan format u kojem skidamo, pohranjujemo i razmjenjujemo glazbu bez gubitka suviše vremena i prostora – virtualnog ili stvarnog. Svejedno, je li i u kolikoj mjeri praktična strana ovog formata zakinula kvalitetu i bogatstvo zvuka, odnosno što ostaje nakon kompresije u MP3?
Ovo si je pitanje postavio Ryan Maguire, doktorand kompozicije i računalne tehnologije na Sveučilištu u Virginiji. Maguirea je zanimalo što zapravo ne čujemo dok slušamo glazbu, odnosno što je slušatelju oduzeto od auditivnog iskustva kompresijom u svepristuni MP3.
S tom idejom kao vodiljom, nastao je njegov projekt ‘Ghost in the MP3’ kojim želi očuvati one fragmente koje kompresija odbacuje i tako kompozirati pjesme koje se sastoje isključivo od onoga što slušatelj zapravo ne čuje. Tako je nastala stvar ‘moDernisT‘. Rezultat je zanimljiva, ambijentalna i ugodno jeziva stvar koja ostavlja dojam da se nalazimo u društvu nekakvih pričljivih, ali bestjelesnih, eteričnih bića.
Ovi su zvukovi zapravo ‘ostatak’ kompresije pjesme Suzanne Vega, ‘Toms diner’. Maguire nije odabrao tu stvar bez razloga – MP3 format lanisrao je ugledni njemački tehnološki institut Frauenhofer 14. srpnja 1995. godine, a upravo je ta pjesma korištena kao model za postavljanje kompresijskog MP3 algoritma.
Očito je da nije riječ o zvukovima koje ne možemo čuti zbog naših perceptivnih ograničenja ili nekim ključnim dijelovima originala, nego o zvukovima koje je zapravo teško definirati i opisati. Možda svjedočimo nekom novom žanru?
Ono čemu definitivno svjedočimo posljednjih godina je nezaustavljivi raste tehnologije, posebice digitalne, pa samim time i zahtjevima audiofila za kompleksinijim i kvalitetnijim formatima i platformama koja današnja računala sigurno mogu podnijeti. Na tom tragu je i Pono music player, o kojem smo već pisali. Uz sve to, zapravo je prilično nevjerojatno kako se ni nakon 20 godina MP3 još uvijek ne da smesti.
Dakle, osim potencijalnog stvaranja novog eterično-ambijentalnog žanra, Maguire nas podsjeća da je glazba koju slušamo najčešće zapravo kompresirana verzija puno kompleksnijeg i bogatijeg, iako i većeg originala. Ploča može preskakati, kazeta se zapetljati, CD izgrebati, ali iskustvo slušanja glazbe ostaje netaknuto. Kod MP3-ja se možemo pitati koliko je naše auditivno iskustvo potpuno i što sve ne čujemo dok slušamo glazbu, ali i može li nam uopće nedostojati nešto za što ne znamo da postoji, a jos manje kako zvuči?