Uspjeli smo uhvatiti samo zadnju večer uzbudljivog bolonjskog festivala, ali je akcija bila u visokom stilu – neka su imena temeljito opravdala svoju popularnost!
Nakon inicijalnih dogovaranja, morali smo odustati od mogućnosti da ispratimo čitav program roBOt festivala, ali smo uskladili obaveze kako bismo uskočili makar na završnu večer. Festival se odvijao od 7. do 10. listopada po čitavoj Bologni, a noćni program je dvije zadnje večeri bio situiran u svojevrsnoj varijanti Velesajma s glavnom, velikom dvoranom, dodatnom manjom halom i otvorenim podijem na trgu među njima. Pošto nismo prisustvovali od otvorenja, fulali smo neke zanimljive njuške kao što su Holly Herndon, Powell i Ben UFO, ali jelovnik za subotu je i više nego obećavao!
Pred polazak, odvratna je kiša pljuštala cio dan. Unatoč svim otegotnim okolnostima, uspjeli smo se skupiti u posljednji čas na benzinskoj postaji ukraj Zagreba i krenuti prema Italiji. Ubrzo je uz kišu pala i noć, a mi smo shvatili da neće biti vremena za ležernu večeru i promenadu gradom. Oko ponoći smo napokon stigli u Bolognu, uzeli smještaj u prilično dobro očuvanom hotelu s jednom zvjezdicom i nakratko ubili oko. Ugođaj je bio na mjestu, pa smo okrijepljeni krenuli prema velesajmu, gdje se održavao noćni dio programa.
Na ulasku smo nagađali čuje li se u daljini hardstyle ili Trentemoller, a bila je ustvari muzika iz lunaparka, točnije autića na sudaranje, koji su se nudili kao rekreativni dodatak festivalu. Kad smo ušli u sam prostor, na otvorenom je stageu Prostitutes opasno zakivao ubojit techno, ali smo produljili u glavnu halu kako bismo uhvatili kraj Trentemollerovog nastupa. Zvuk je bio sjajan i atmosfera nabrijana, ali unatoč tome, gužva nije bila pretjerana, pa se dalo sasvim ugodno plesati i bez naguravanja. Sam mi se nastup učinio kao da je odrađen ziheraški, a i boja zvuka se nagnula prema strujama bliskim EDM-u.
Izašli smo natrag na otvoreni stage, a tamo je gramofone zauzela Helena Hauff. Birala je samo najbolje acid trake, one s karakterom i tajnim komponentama, a pritom si je tako skladno plesala svirajući na mikseti i popravljajući vinile, da ju je bilo milina i čuti i vidjeti. Tu smo za ozbiljno uhvatili vibru, pa smo se malo izguštali na podiju i krenuli u manju dvoranu vidjeti što radi Clarke. On je zvučao lijepo i psihodelično, ali je bio malo pogubljen, pa smo ubrzo odustali i krenuli natrag prema glavnoj dvorani, gdje nas je čekao Tiga.
Ovaj showman je naprosto rasturao kroz briljantno tempiranu set-listu, oplemenjujući pop format glazbe visokim stilom izvedbe – sasvim nalik na Davida Bowiea, samo bez suvišne histerije. Provozao nas je kroz klasike, ali i upoznao s novim uzbudljivim trakama, dokazavši kako se i financijski isplativa glazba može izvesti bez kompromisa, inovativno i sa srcem. Na rešetkastim su se kulisama odražavale futurističke eksplozije projekcija, koje su pružale dinamičnu scenografiju i zazivale Bladerunner atmosferu, ali s puno više optimizma. Bilo je zadovoljstvo primjetiti koliko je rasplesao i očarao doista brojnu publiku, a da pritom nimalo nije podilazio niskim ljudskim strastima. Naprotiv – Tiga je odigrao predstavu zvijezde za mikrofonom, koja asistentu prepušta syntheve, a u stvarnosti, on je čitavo vrijeme bio za kormilom i potajno svirao strojeve skrivene pod pultom. Bezobrazno skroman!
Na otvorenom je stageu Helena i dalje šila zapanjujuće trake pune željeznih 303-jki i neponovljivih melodija van svih tonskih skala, dozirajući za ravnotežu skladne harmonije minimalnog electra. Kao i Tiga, njegovala je stil aristokratske težine i lakoće postojanja. Dok bezbrojni DJ-i imitiraju uzore nevješto štipajući potenciometre bez ikakvog zamjetnog efekta, ona je doista svirala svoje ploče, zadržavajući maksimalni fokus, a pritom se zabavljajući bez imalo zadrške. Ta se vibra obilato prenosila i na rasplesanu publiku, koju očigledno nije ometala noćna svježina i kiša koja sipi. Kad smo upili novu porciju njenog seta, krenuli smo prema manjoj dvorani uhvatiti nastup The Martinez Brothers.
Kao čvrsti i prekaljeni igrači, momci su sipali su tvrdi funk u tech-house formatu, koji je jednako prijao ekipi u hip-hop opremi, koliko i šminkerima u odijelima. Premda se nisam uspijevao opustiti uz agresivni i predvidljivi tuč-tač ritam, koji se protezao kroz čitav set, maheri su uspijevali ekstatično rasplesati sve ostale, pa sam se osjetio zakinutim promatrajući ekipu koja luduje. Uskoro se festival približio kraju, a piće uzelo danak, pa se tog dijela noći sjećam kroz mutni kaleidoskop. Na putu do aftera smo napokon ugledali Bolognu po danjem svjetlu, u njenoj fascinantnoj kombinaciji futurističke estetike, visoke kulturne tradicije i pitomih starinskih domova s drevnim vrtovima.
Nažalost, uhvatili smo tek završnu točku ovog festivala, koji je reputaciju sagradio inovativnim pristupom stapanju elektroničke glazbe, klupske kuture, visoke tehnologije i suvremene umjetnosti u jedinstven sadržaj. Ključni se dio programa odvijao tijekom dana, među ostalim i u čuvenoj palači Enzo, a uz koncerte, setove i performanse, održala su se predavanja i projekcije. Čak i unatoč tome što smo propustili gomilu toga što Robot čini neusporedivim, pohvatali smo odličan line-up i uživali u nevjerojatno kvalitetnom glasnom zvuku i hi-tech vizualnoj pratnji, sve uz dovoljno zraka i prostora na podiju. Svakako jedan od klupskih vrhunaca 2015. godine!
roBOt Festival
FACEBOOK | YOUTUBE | WEB
Petar Car
